BRAČNI SAVJETNIK

Neću o tome zašto su moji roditelji svoju jedinicu povjerili baki na odgajanje. Da li ih je na to natjerala sebičnost, komocija ili nužda. Nema ih više, pa ih neću ni optuživati ni opravdavati.

Bakina deviza: "Muškarac nije muško, ako ponekad ne ošamari ženu", me prati cijeli moj život. Prvi šamar sam dobila u sakristiji iz koje smo moj budući muž i ja kretali pred oltar. Ne sjećam se više ni zašto. Sva sreća, šlajer je prekrio crvenu mrlju na licu. Baka je otplesala moju svadbu, nakon toga mirno legla i umrla u snu. Kao da je samo čekala da me preda u "čvrste i sigurne, muške ruke", da može mirno umrijeti.

Krov nad glavom mi je ostavila, kao da se zbog toga i "maknula". Roditelji su mi pomogli da namaknemo veću kvadraturu, valjda su se iskupljivali, za svoju neprisutnost u mom odrastanju.

Šamari i djeca su u moj život stizali naizmjenično. U početku sam zavedena bakinom ženskom psihologijom mislila da je to samo povremena iznimka. Prekasno sam shvatila da je iznimka dan bez batina.Mislila sam da se moj muž osjeća inferiorno jer živi u mom stanu. Njegovi mu nisu mogli pomoći, jedva su ga školovali i sada obilato vraćamo i on i ja tu njegovu "školarinu", iako je već prije vjenčanja dobio dobro namještenje, sve je išlo na vraćanje njegovih "životnih dugova". Stalno su mu nešto spočitavali, i ja sam mislila da je frustriran zbog toga, sjećam se da smo mu cipele za vjenčanje kupile baka i ja.

I tako je moj brak počeo, red šamara-dijete, red šamara-dijete. Iako jednako obrazovana kao i on, bila sam bez posla (trebalo se brinuti za djecu, a i on je dobro zarađivao, to je bio njegov izgovor da me drži u kući), a on je već bio na svom prvom direktorskom mjestu. Ni okrenula se nisam, već sam imala troje djece, ništa staža i more tuge.

Često sam modrice skrivala iza velikih tamnih naočala, a zabrinutim prijateljicama ponavljala kako sam u žurbi bila nespretna i naletjela na ormar, pala preko fotelje i slično. Kad god sam se htjela rastati on je urlao da mi nikada neće dati rastavu. Njegovu majku je njegov otac napustio, ostavljajući je s čoporom nezbrinute djece i on se zaklinjao da se nikada neće rastati. Nakon svakih batina je klečao preda mnom i plakao, zaklinjući se da neće nikada više, ali je u međuvremenu tapacirao sva vrata u našem novom, ogromnom stanu da se ne čuju moji jauci i njegovi urlici. Prijatelji su mu se ulizivali zbog njegovog direktorskog položaja, pa iako su znali, nisu se miješali. Moji roditelji su bili stava: "šuti i trpi".

Naši sinovi su rasli, no tek kad je srednje dijete napravilo požar u stanu (zapalio je fotelju u igri) alarmi u mojoj glavi su postali nepodnošljivi. Naravno, za požar sam ja popila batine. Gušila sam se. Kad sam najavila rastavu, brže-bolje mi je našao posao kod nekog od svojih novih prijatelja direktora i tom gestom me opet privezao za moj ukleti brak. Radila sam 10 godina, iz našeg velikog stana smo se preselili u ogromnu novu kuću. Mom direktoru je išlo u životu. Kad bih se nekom i požalila, ironično su me pitali: "Je l' se žalim ili hvalim"? Ta, očito nam je išlo u životu, ljudi su mi zapravo bili zavidni.

On je stalno bio odsutan, poslovne večere, poslovna putovanja i vječni izgovori. Iskreno, bilo je pravo olakšanje kad ga nije bilo. Nekako odmah nakon selidbe je umro moj otac, dokrajčio ga je alkohol, a moja mama se počela dvostruko iskupljivati. No, jedne večeri koju je nakon dugo vremena provodio doma, opet me je prebio pokušavajući u mene utjerati ultimatum da dam otkaz, jer njegova žena ne mora raditi, on dovoljno zarađuje. Razživčanio se na moju mamu koja je iz kuće izašla čim se pojavio i bez čije pomoći ja zbilja ne bih mogla raditi, zapravo tek danas mi je postalo jasno, micao je iz našeg života svjedoke i publiku. Prvo je uklonio prijatelje, bez najave nam nitko nije smio doći u posjet.

Moj naslijeđeni stančić iz kojeg smo krenuli je odmah nakon prodaje zaboravljen, sve je on stvorio, sve je njegovo i ja trebam biti zahvalna što se tako dobro brine za nas. Te noći me skoro ubio, drugi dan ionako nisam bila sposobna otići na posao, pa sam rezignirano nazvala svog direktora i telefonom dala otkaz. Mislila sam nastat će mir, ali tek tada su se počele događati čudbe stvari.

U kuću nam je počeo dolaziti njegov prijatelj bez posla, zanimanja i profesije. O Goranu sam proteklih godina puno slušala, te kako je talentiran, te kako ima umjetničku dušu i ne može nigdje raditi nekih tričavih 8h, to je ispod njegove razine, ali tek izbliza sam shvatila da je talentiran samo za govorancije. Zamislite, prijatelj mog muža se sprijateljio sa mnom. Ne, nije me pokušao zavesti, što bi bilo normalno. Napravio je od sebe moju osobu od povjerenja. Stigla sam dotle da sam mu se plačući jadala. On je strpljivo slušao i na moje izjave da ne mogu više i da ću se rastati samo ponavljao da izdržim, da je obitelj sveta, da je moj muž divan, možda impulzivan, ali prekrasna osba. Zamislite, prijatelj mog muža je postao moj bračni savjetnik.

Mama je, protjerana iz mog života ubrzo svenula i skončala.

Ništa mi nije bilo jasno, ali znam da otkad sam napustila posao i otkad je Goran postao skoro član naše obitelji, ja više ne dobivam batine. Istina, ne dobivam ni ljubav. Prijatelje sam odavno pogubila, imam muževog prijatelja, susjedi su mi zavidni, vjerujem da misle da je on moj ljubavnik (kakve li ironije), a naši odrasli sinovi pokazuju neke čudne osobine koje su mi promakle.

Goran se kod nas dobro uhljebio. Mislim da ga moj muž ima na nekom fiktivnom platnom spisku u svojoj firmi. Zašto sam odbijala sagledati mračnu stranu ovog čudnog trokuta? Ne znam. Koji manipulator, tako se uživio u ulogu bračnog savjetnika. Savjetuje me čovjek koji i ne zna što je brak. Nemam više ni volje ni snage boriti se. Bez staža, bez karijere, bez vlastite imovine, kud sam prispjela. I šta mogu protiv 5 muškaraca (muž, naša 3 sina i ovaj čudni bračni savjetnik).

Jučer me je najstariji sin prvi put ošamario.

Moj ukleti krug se nastavlja. Osjećam se k'o iscijeđena prljava kuhinjska krpa. K'o štraca.

Ostaje mi samo da smislim na koji način da prekinem ovo prokletstvo.