72. BRAĆA I PRIJATELJI

 

 

        Bilo jedno ime, što se putem izgubilo.

        Izgubio ga putnik, koji ga je godinama nosio. Kad je uvečer stigao na konak, nije više znao kako se zove, ni odakle je, ni kuda ide, ni koga ima. Pozvali su vrača, ali je ovaj malo što mogao učiniti. Tek je rekao:

        “Tvoje ime sada luta nekim bespućima. Treba ga naći.”

        A ime je doista u nekoj nigdini skakutalo, vijugalo, odlazilo na sve četiri strane, pa se vraćalo; ime je doista ludovalo bespućima kao pustopašno zvijere.

        Putnika smjestiše u sobicu za otpad. Danima je tamo ležao, ne znajući treba li krenuti na jug, ili na sjever, put kojega grada, put koje u gradu ulice, put koje u ulici kuće, put kojih ukućana, ako ikojih. Tek je djelomično shvaćao vlastiti užas, ali i ta djelomičnost bijaše nepodnošljiva.

        “Ja ne znam tko sam!” ridao je danju i noću, udarajući glavom o pod.

        Skupljali se ostali putnici oko njega, nakani mu pomoći, no ne znajući kako. Jedni ga nudili pićem i hranom, drugi mu prevrtali torbu u potrazi za kakvim znakom podrijetla i osobnosti. No ništa se ne nađe. U torbi bijaše tek pogača i prazna čutura s rakijom.

        Prolazilo je vrijeme. Svratištar je svakoga dana bivao sve mrkiji. Nije znao kako se riješiti nevoljnika. Nudio je raznim prolaznicima da ga povedu, ali nitko ne htjede povesti čovjeka, koji ne zna tko je, i čiji je. Krišom od svakoga, svratištar je udarao čovjeka po glavi, ne bi li mu se vratilo sjećanje, a dijelom i stoga što je na tako nelijep način iskaljivao svoju ljutnju na nj. Ali od udaraca se samo pojačavao zaborav - čovjek više nije znao ni godinu, ni doba, u kojemu se živjelo.

        Onda jednoga dana naiđe jedan mladić, koji izjavi da poznaje zaboravnika. Tvrdio je da isti potječe iz njegova sela. Svratištar sav sretan preda čovjeka mladiću, ovaj ga popne na mazgu, i krenuše preko pustare.

        “Ja ne znam tko sam!” nije prestajao s jaukom nevoljnik. “Ja ne znam odakle sam! Ja ne znam kuda idem!”

        Mladić mu odgovori:

        “Ako misliš da ja znam tko sam, odakle sam, i kuda idem, varaš se.”

        Jadnik se prenerazi, zamisli se, potom izjavi:

        “Ali ti bar znaš svoje ime, i svoj rod. Ja ne tražim mnogo - tražim da znam o sebi onoliko, koliko i ti o sebi znaš.”

        “Ja znam ime, koje su mi na krštenju nadjenuli,” reče mladić. “Ali koliki od nas kasnije promijene ime! A što se tiče roda... i brat se s bratom razbrati, pa su obojica živi i zdravi! Hajde, što je ime, da se tako hvataš za nj? Evo, ja ću ti ga nadjenuti novoga, da ne bi bio bezimen.”

        ”Uistinu?” zapanji se čovjek, i opet se zamisli.

Ostatak su dana putovali ne govoreći ni riječi. Kad stigoše do noćišta, mladić reče:

        “Zvjezdano je nebo nad nama, gledaj. Mi smo zvijezdama ponadijevali imena. Ali zvijezde su bezimene, baš kao i ti. Zar misliš da su njima potrebna imena da bi bile zvijezde?”

        “Ne, zvijezdama doista nisu potrebna imena,” prošapće čovjek. “No ja nisam zvijezda...”

        “Eno divnoga Antaresa, eno Aldebarana, eno strijelca Oriona, eno Vege, padajućega orla! Od ovih imena, kojim bih tebe nazvao, prijatelju?”

        “Ne znam,” jedva čujno se oglasi izgubljenik. “Treba li uopće? Meni dostaje ime “prijatelj,” kako si me maločas nazvao.”

        Pogledaše se. Mladić onda zagrli čovjeka, pa zaplače. Čovjek ga je u čudu gledao. Zabuljio se u mlado, odnekud mu poznato lice, mokro od suza. I što ga je dulje gledao, mladić mu se činio sve poznatijim.

        “Kako se zoveš?” upita čovjek, milujući mladića, spreman i on zaplakati.

        “Prijatelj,” jecajući izgovori mladi čovjek. “Konačno smo postali prijatelji...”

        “Ja i ti...?” dahnu čovjek. “Imam osjećaj da te poznajem, iako sam prilično od tebe stariji.”

        “Ti si moj brat,” tiho rekne mladić. “U svađi si me otjerao od kuće, a onda si i sam otišao da to zaboraviš. I zaboravio si. Ali ja nisam mogao zaboraviti, krenuo sam tvojim tragom, i hvala Bogu, našao te. Nisam našao samo brata - našao sam prijatelja.”

        A onda je odnekud iz pustare doskakutalo izgubljeno ime, i uskoilo u njedra čovjeku, koji je zapanjen, ganut, od sebe pronađen, stajao pod bezimenim zvijezdama.

       

        Prije nego li sebe zaboraviš, provjeri imaš li mlađega brata.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.