96. BOŽJE TAJNE

 

        Gdje god je Divni Stranac zastao pješačeći svijetom, tamo je čvrsnula nova žarišna osovina, i oko nje devet ritmova tvari, devet kružnih plesova zbivanja. Divni bi neko vrijeme sjedio gledajući predstavu, a potom bi odlazio na drugo mjesto. Gdje god je hodao, za njim su šištale silnice, prateći ga u stopu; po silnicama bi se hitro nahvatala naselja i svetišta, gradovi, vrvež, i gužva. A Stranac je uvijek koračao prvi, i sam.

        Jednom je tako natrapao na Svoje već davno ohlađeno žarište. Sjetio se što se tu događalo prije sedamdeset tisuća ljudskih godina, i bude mu žao. Za čim i zbog čega žao? Dopustio je Sebi da ne zna. Donekle.

        “Malo je tko želio Mene”, pomisli. “Čak i tada. Svi su uvijek željeli ono, što im Ja mogu dati”.

        Zagledao se u vrijeme divovskih, lijepih, zdravih ljudi, koji su polako silazili put nižega stasa i lošijega zdravlja, i put smiješka, koji sve više trne. Ljudi su odasvud prema Njemu pružali ruke, moleći ovo i ono. Svima je davao, jednako po pravdi, nejednako po zasluzi. Oni, kojima je dao manje, okrenuše Mu leđa. Oni, kojima je ispunio želje, ostadoše uza Nj kao vinjage uz deblo.

        “Želio bih nekoga tko bi želio samo Mene, i ništa drugo”, reče naglas.

Od te izgovorene želje, melodijski se krugovi ubrzaše, prekobaciše se tu i tamo jedni preko drugih, zamrsiše se tu i tamo jedni s drugima. Pretraživao se svemir plešuće tvari u potrazi za nekim, tko bi umjesto darova `elio darovatelja.

        Dugo se tražilo. Tvar se počela već mrviti, željna sna i odmora. A onda kroz rasitnjen svemir prokorači jedna duša, jedan zakašnjeli cvijet.

        “Jesi li ti ta, koja nema drugih želja osim Mene”? upita čeznutljivo Divni.

        Duša Mu se pokloni.

        “Da, ja imam samo jednu želju: Tebe”.

        “Uistinu? A što želiš kad želiš Mene? Raj? Savršenstvo”?

        “Želim Tebe. Ti si više od svega toga – i od raja i od savršenstva”.

        “Kako?! Zar ne znaš da sam samotnjak? I da Mi se dalo nažao što nitko Mene ne želi? Kako onda mogu biti rajski sretan i savršen”?

        “Oh, ne znam i ne marim znati. Ti sve to smisliš - ali ja ne marim za Tvoje smišljotine, ja samo Tebe hoću”.

        Divni se zagleda u dušu, kao da čuje i vidi nešto što mu je dotad bilo skriveno.

        “Oh, sretna Mene”! kliknu. “Kako Me samo grije Tvoja čežnja! I kako ću ju blaženo utažiti”!

        “Voljeni”, reče nato duša, “utažiti - znači li to da ćeš me stopiti sa Sobom”?

        “Da, to upravo to znači”.

        “Znači li to da poslije toga na svijetu opet nećeš nalaziti čistu želju za Sobom”?

        “Da, to upravo to znači”.

        “Onda”, reče duša, “ne čini Sebi toga, ne ispuni mi želju. Jer kako ćeš bez vatre u ovoj ledenoj pustinji”?

        Divni Stranac dopusti Sebi da bude zatečen. Između duše i Njega zaostao je tek dah, od daha  tek dašak, od daška tek časak. On još jednom baci pogled na svijet, i ne nađe u njemu zamjenu ovoj duši. Naprotiv, ugleda duše, koje su ubrzano gubile sjećanje na sebe i na Nj. Ugleda tvar, koja je tromo napuštala nekadašnje oblike. Vrati pogled na čisti plamen, koji je stajao pred Njim nag, tek dašak daleko.

        “Svejedno”, šapnu. “Stapajući se s tobom, Ja činim Sebi. Kad činim Sebi, svi su na dobitku”.

         

 

        Zahvaljujući samo jednoj duši...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)