BOŽJE IME

 

         Već su prvi ljudi znali da nema ničega što je prvo, osim Boga.

Iako su živjeli tisućama godina, znali su da je čovjek prolazna pojava. Da je najveći baobab prolazna pojava. Najveći kit. Najžarče zvijezde. I bogovi su prolaznici, znalo se. Samo Bog nije.

         Onda je jedan čovjek, zadivljen neprekidnom prolaznošću i vječnom neprolaznošću, stao izgovarati Božje ime u znak hvale za  tako prekrasan i čudesan svijet. Božje ime sâmo mu se spustilo na usne, dok je spavao. Kad se probudio, stao ga je izgovarati, i nikako nije mogao prestati. Nije jeo, da ne bi prekidao izgovaranje. Ime ga je hranilo. Nije ni pio. Ime ga je pojilo. Nije spavao, ime mu je bilo odmor i san. Ime je dostajalo za cjelokupan život i sva njegova blaga.

         Izgovarao ga je stotinama tisuća godina, ne gledajući što se oko njega zbiva. Njegovi su suplemenici već davno otišli sa zemlje. Njihovi su potomci izgledali patuljasto, i divlje, i nemušto. I planine su se smanjile, rijeke se stanjile; voda postala nepitka, a mora plitka. I sve tako.

         Odavno se smrt primaknula tomu čovjeku, sa svojom omčom za hvatanje duše. Ali je samo stajala, slušajući, diveći se, i ne čineći ništa: niti je prilazila, niti odlazila. Slušala je krasopoj Božjega imena, ne usuđujući se prekinuti ga. Svetac je tako zanosno izgovarao ime neprolaza, da je smrti omrznuo njezin posao prolaznosti. Ostala je zakovana za mjesto ni-tu-ni-tamo.

Svijet je stao krkljati, zaudarati od prenapučenosti. Sveudilj se rađalo, a smrti ni za lijek. Uskoro u zraku nije bilo mjesta ni za krilo, kamoli za pticu; na tlu, ni za stopu, kamoli za čovjeka. Život je postao naopaka stvar, stvar vrijedna gađenja. Ni crv nije mogao poginuti u trbuhu ptice. Ni ptica u trbuhu zmije. Ni zmija pod kljunom pauna. Ni ovca u čeljusti vuka. I sve tako.

Bića su zavijala u očaju što su živa. Molila su za smrt, kao što se moli za život.

Svetac se tada trgnuo. Posljednji je puta svesrdno izgovorio neprolazno ime. Potom je umuknuo, i tijelom se u hipu raspao u prah. Smrt se prenula; oslobođena, jurnula je na sve strane, urlajući kao pobješnjela  tigrica. Dočekivali su ju rašrenim rukama, i umirali s uzdasima olakšanja.

Tako je u posljednji čas zaustavljena još jedna propast svijeta. 

        

 

Pojmovnik, redom:

 

Božje ime = ljubav, istina, moć, pravda, spokoj.

Svetac pjesnik = onaj tko čuje, izgovori, i zaustavi smrt.

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST,                                               Mitologike (još neobjavljeno)