103. BOŽJE IME

 

        Jedan je čovjek toliko zanevolio Ime Božje da je na ušne školjke objesio zvončiće, kako bi njihovim zvoncanjem mogao zaglušiti zvuk Imena, ako ga netko u njegovoj nazočnosti bude izgovorio.

        Na taj je način odlučio doskočiti smetnji svojega života.

        Shvativši ulogu zvončića, ljudi su se počeli uvelike zabavljati spominjući svakoga časa Ime, kao usput i nehotice. Čovjeku nije preostalo drugo no da stalno trese glavom i zvonca zvončićima. Nalikovao je na nekoga tko pati od živčane treskavice. To je izazivalo urnebesni smijeh. Budući je imao trgovinicu mješovitom robom, nije mogao zabraniti pristup veselim kupcima. Takvi bi, na odlasku, znali dobaciti:

“Alaha mi, ta ti valja...” Ili: “Hvaljen Isus, gazda...” Ili: “Sai Ram, prijatelju...”

Čovjek je uvidio da baš i nije doskočio smetnji svojega života.

Onda se dosjetio kako dalje: prodao je trgovinu, da bi sebi onemogućio susrete s ljudima. Ukućanima je odavno zabranio da spominju omraženo Ime. Mislio je da je ipak riješio problem po svojemu, pa makar sebi na gubitak.

Jednoga je dana krenuo u šetnju, izbjegavajući guste ulice. Na ušima je još uvijek nosio zvončiće, na veselje djece i pasa. Na povratku je svratio u neku zabitnu krčmu da bi s nogu popio čašu piva. Dok je krčmar točio pivo, čovjek odjednom začuje Ime. Udarilo ga je u bubnjiće jakim glasom. Brže zatrese zvončićima. Ime se utopi u zvoncanju. Kad je potegnuo iz čaše, i opet začuje Ime, još glasnije. Kad je progutao, i opet. Ogleda se unezvjereno, uvjeren da se radi o podvali. No svatko je bio zadubljen u svoje misli i čašu. A ipak, čovjek je pri svakomu šumu i štropotu razgovjetno čuo Božje Ime.

“Što je ovo? Neki dogovor da me izlude? Ili sam pomjerio pameću”?

On zatisne oba uha, zakoluta očima, otvori usta da nešto vikne, ali glas mu se ukoči na putu u čujnost. Krčmar ga je gledao zabrinuto.

“”Nešto nije kako valja, gospodine? Je li Vam pozlilo”?

Čovjek se trgne, izjuri iz krčme, ostavivši nedopijeno pivo. Svuda oko njega, u svakoj stvari, sada je odzvanjalo Božje Ime. Bubnjalo. Tutnjalo. U trublji automobila, u režanju motora, u razgovoru prolaznika, u šapatu iza stakala, u zvrlju telefona. U smijehu djece, u lajanju pasa. Naprosto nije bilo zvuka ni pojave, koja nije grmila Imenom.

“Znaj da je cio svijet Moje Ime”, ječalo je sa svih strana. “Ništa ne možeš ni čuti, ni izgovoriti, a da Mene ne čuješ i Mene ne kažeš. Zato ti je bolje da skineš ona zvonca s ušiju, šteta ih je...”

Čovjek je poslušno skinuo zvonca, strpao ih u džep, i uputio se kući. I počeo razmišljati kako bi vrijedilo opet otvoriti trgovinicu.

 

 

Kad usred jezera odlučiš da ne znaš plivati...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)