BOŽJE FATAMORGANE

 

         Jednom je jedan pustinjak, zagledan u krajolik pustinje, ugledao na obzoru prekrasan grad visokih tornjeva i hladovitih perivoja. Znao je da je to varka osjetila, nazvana fatamorganom; da je to čarolija, stvorena da omami i opčini. On je to osjetio tijelom, koje je htjelo krenuti tamo, put sjaja na obzoru.

         Onda on ukori tijelo, zatvori oči i obrati se unutarnjemu Subesjedniku:

         “Rekao si da si Ti sve. Pa jesi          li i onaj grad”?

         “Što misliš, jesam li”?

         “Zbilja ne znam, Gospode. Zbunjen sam. Evo, maločas, povuklo me tamo...”

         “Ako smo se složili da nema ničega što nisam Ja, onda sam i onaj grad”.

         “Znači – ti si i privid? Obmana? Opsjena”?

         “Točno. Može se reći da sam Svoja skrivačica”.

         Tijelo je dizalo glavu, samosvjesno. Uplašen, smeten, zabezeknut, pustinjak kriknu:

         “A rekao si nam da se borimo protiv zavodnice varke zadubljenjem u sebe, to jest, u Tebe”?!

         “Točno. U čemu je dvojba”?

         “Pa kako – Bogom protiv Boga”?

         Tu se Subesjednik nasmijao da je zazvonilo do zvijezda.

         “Što je loše u tomu? Samo izaberi kojim ćeš Bogom na kojega Boga. Usput, evo ti savjeta: nemoj Bogom-fatamorganom udarati na Boga, kojega  danonoćno moliš za oslobođenje od fatamorgane. Nego obratno – Bogom-osloboditeljem kreni na Boga, koji podiže nepostojeće gradove. Onaj prvi način traje otprilike milijun godina. Ovaj je drugi način sigurniji i brži. Samo zapamti: ne možeš u isto vrijeme na dva kraja”.

         “Razumijem, Gospode”, reče pustinjak. “U početku je polovica  bolja od cijela”.

         I više nikad ne otvori zemne oči.

 

 

        

Pojmovnik, redom:

 

Grad u pustinji = svjetovnost, udica za potisnute tjelesne želje, pakao ponavljanja greške; ali i bolnica za skidanje očne mrene.

Dvogovor sa Subesjednikom = pravo mjesto i vrijeme da saznaš kojemu ćeš se prikloniti carstvu.

 

 

 Vježbe za razumijevanje:

 

         Zamisli da piješ vodu iz suhoga zdenca. (Napor gutanja ne prestaje, a žeđa ostaje). To je otprilike onaj prvi način, fatamorganski. “Pij” dok ti se ne smuči, i dok ne poželiš prestati.

         Drugi način: zamisli da se nadazireš nad  studenac duboke, hladne vode. A studenac bez vjedra. A ti žedna. Oko tebe sve usijano. Zamisli da bezglasno umireš od žeđe.

I zamisli da voda čuje tvoju žeđu i polako se, sama, diže do tvojih usta. Tada ti više nitko ne treba reći što je blaženstvo.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE, VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)