30. BOŽJE BOGU, LJUDSKO LJUDIMA

 

“Hm”, reče Stranac, “Ja ću ti dati moć za kojom žudiš, ali pod jednim uvjetom”...

“Pristajem na sve, Gospodine, samo reci”...

“Pod uvjetom da nikad ne posumnjaš u tu moć. Ako pomisliš da nešto možeš, a da nešto drugo ne možeš, onda nećeš moći ništa – baš ništa. Pripazi, dakle”.

        “Oh, pripazit ću”, reče čovjek, i uzme i proguta moć, kao da je pilula.

I počne s malim stvarima.

Sve je mogao –  prisiliti pupoljak ruže da se u času rascvjeta; narediti potoku da poteče prema izvoru pa da okreće vodenični kotač naopako; nagnati koze da stanu na stražnje noge dok je on kraj njih prolazio; zaustaviti kišu pedalj iznad zemlje; natjerati vodu iz bunara da se popne do njegovih usta...

Onda mu se prohtjelo većih čuda. Izašao bi u polje kad nikoga ne bijaše u blizini, pa bi zapovijedio brdašcu:

“Hej ti tamo, pođi mi ususret”!

I brdašce bi krenulo, divlje bi tada uzletjele ptice, sunule iz jazbina zvjerke, iz duplji zmije... a onda bi čovjek naredio:

“Stani. Vrati se”.

I brdo bi ga opet poslušalo, i zadihan bi se puk ptičji i zvjerinji vraćao u svoja legla i gnijezda.

 Pitao se dokle smije iskušavati svoju moć. Nije sumnjao da može izazvati potres, da dan može promijeniti u noć, staklo u dijamant, muškarca u ženu... ne, nije sumnjao. Samo se pitao, smije li.

Šetajući obalom rijeke, znao bi uzeti pregršt pijeska i naložiti mu:

“Budi zlato”!

Nije mu manjkalo ni časti ni novca. Ipak, trudio se živjeti neupadljivim `ivotom, jer je ljubomorno čuvao svoju tajnu. Kad je na jednoj seoskoj zabavi sreo lijepu djevojku, pitao se treba li i kod nje upotrebiti svoju moć. Odjednom je poželio da ga ona zavoli bez moćne prisile.

“Kad bi me ljepotica zavoljela zbog mene, bio bih daleko sretniji nego da me zavoli zato što ću ju nagnati na ljubav”, pomisli.

I ne upotrebi svoju moć, gledaše ju izdaleka. Ali ona se smijala i zabavljala s drugim momcima. Ipak, on ni tada ne iskoristi moć, već joj stade obilaziti kuću, slati joj ljubavna pisma i cvijeće, susretati ju čeznutljivim pogledima. Ali djevojka ga je smatrala nedovoljno privlačivim, i nosila se mišlju da se uda za drugoga.

Čovjek stane pred ogledalo.

“Zašto me neće? Jesam li ružan? Nisam. Jesam li bogat? Jesam. Uživam li sveopći ugled? Uživam. Pa zašto onda neće”?

To mu pitanje nije davalo mira. Osjećao je da neće dugo odolijevati napasti da ne iskuša na ljepotici svoju moć. U njegovu se  podzemlju vodila borba, koja je bivala sve čujnijom, sve opasnijom po nadzemlje.

“Hoću li izdržati”? pitao se, gledajući djevojku gdje šeće pod ruku s drugim.

A onda:

“Kad bar ne bih imao tu moć, ne bi bilo ovih muka dvoumljenja”...

A onda:

“Zar moja moć nije moć i nad njom samom? Zar ja ne mogu narediti svojoj moći da ne bude moćna”?

A onda:

“O Bože, zar je to moguće?! Zar moja moć može samu sebe lišiti same sebe? Ne, to naprosto nije moguće”...

Istoga je časa osjetio da ga je moć napustila, i nije mu bilo žao.

 

 

Bogu Božje, čovjeku čovječje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC,

knjiga 9. (još neobjavljeno)