Starac sam, ali moram vam ispričati svoju priču prije nego što pođem "Bogu na istinu".

Priča seže u moju prvu mladost, u vrijeme prije nego su prvi traktori zaorali naše brazde. Konji su još uvijek bili najvrijednija imovina svakog seoskog gazdinstva. Mi nismo imali ni konje. Sestra i ja smo odrastali uz majku koja je svaki dan čekala oca da se vrati iz rata, onog II svjetskog rata. Majka je bila lijepa i temperamentna žena i već odavno su je prosci salijetali, no, ona je svejednako čekala svog čovjeka. Čekala ga je do smrti.

Branila se od prosaca vjerskim fanatizmom, postala je Franjevka trećoredica. Nas je odgajala strogo, u radu i poštenju. Bdjela je nad nama i svakim našim postupkom stalno, valjda za to što je sama odrasla bez majke koja je umrla na porodu, jadnica, ispustila je dušu i dijete iz sebe istovremeno.A bila je nepotrebno stroga, jer je stalno mislila da nam mora biti i otac i majka, i da otac kad se vrati ne smije naći raspuštenu i neodgojenu djecu.

Odrasli smo uz vijesti i glasine kako su nam oca vidjeli ovdje ili ondje. Kad su naši ljudi krenuli u Njemačku na privremeni rad, do nas je stizalo još više glasina. Svako malo nam je netko navodno vidio oca u Njemačkoj, sad ovdje, sad ondje. Znamo da je završio u zarobljeništvu i dalje mu se gubio svaki trag. Čak su pričali da se nije ni želio vratiti i slamali majci ionako skršeno srce.

Nikada nismo saznali pravu istinu. Majka me rano "ustoličila" kao mušku glavu kuće i kad bi joj sumještani govorili da je mlada i lijepa i da treba muškarca u kući prkosno bi odbacivala da ima već muškarca u kući. Iz mene je napravila još jednu obranu od nasrtljivih prosaca.

Rano sam naučio raditi sve muške poslove. Već u osamnaestoj sam bio prvi među koscima. To ljeto koje je odredilo moju sudbinu je bilo posebno žareno. Zlatna pšenica se talasala na jutarnjem suncu dok smo mi kosci kretali za prvim otkosom. Žene i cure su za nama kupile pokošeno klasje u zlatne naramke i vezale u čvrste snopove.Usred tog zlata, usred te vreline, ugledao sam najplavije oči na svijetu. Planuo sam k'o šibica, a i ona se zacrvenila ko bulka u žitu. Od toga dana smo se viđali poskrivećki, no, kako nijedna tajna ne ostane dugo sakrivena i za našu se saznalo. Majka je nadala dreku, da smo nas dvoje nekakv rod i da to treba raskidati, no bilo je prekasno, naše prvo dijete je već bilo na putu. Vjenčali smo se na brzinu. Majka je čupala kosu po kući i zapomagala da to neće na dobro izaći.

I k'o da je dozvala nesreću, naše prvo dijete se rodilo gluhonijemo. Kao da je nama bilo lako, no majka je i dalje po kući zdvajala; da je to zlo, da se naša krv nije smjela pomiješati, da je to Božja kazna.

Volio sam svoju Mariju, bila mi je najbolja žena na svijetu i jedina utjeha u sirotinjskom životu. Nadali smo se da će s drugim djeteto biti bolje, no i drugo nam se dijete rodilo gluhonijemo, a isto se dogodilo i s trećim djetetom. Majka se iako je stalno jadikovala svojski bavila s njima do škole, voljela ih je, a moja Marija i ja smo shvatili da ako im tako polusposobnim želimo osigurati školovanje, osposobiti ih zaživot, moramo nešto učiniti. Zaputili smo se u Njemačku zaraditi svojoj djeci život.

Nije bilo lako, ali školovali smo naše sinove do visokih škola. Majka je umrla puna gorčine. Naši sinovi su danas svoji ljudi, a naši unučići su rođeni sa normalnim sluhom. Liječnici nam nikada nisu objasnili zašto se to dogodilo. Moja žena i ja nismo bili tako veliki rod da bi to bilo presudno i kakv je to rod koji se ne poznaje, ali majka je stalno ponavljala da se rod broji sedam koljena unatrag.

To ne može biti Božja kazna, možda je bila Božja kušnja koja je od mene neukog i neškolovanog seljaka koji je odrastao bez oca izvukla ono najbolje. Uspio sam svojoj djeci omogućiti sretan i potpun život unatoč teškom hendikepu.

I nije mi to bila žrtva, silno se ponosim svojim sinovima.

Ako konac djelo krasi, to ne može biti Božja kazna.