Polaganog koraka krenula sam prema crkvi.Božićna ponoćka tradicija je mnogih, barem se ja tako mislila….. Topli povjetarac je puhao, a ja sam krenula puno ranije nego obično, u želji da doživim okićen grad, da se stopim sa masom ljudi…..No na putu nisam srela ni živu dušu…..Ne znam jesam li ikad u životu bila toliko usamljena na cesti…Prazan grad…….grad aveti….Jesam li ja u krivo vrijeme, na krivom mjestu, zapitah se hodajući……Gdje su svi ti ljudi? Nekada dupkom puno korzo zjapilo je prazno….Božićna jelka tužno je stajala u sredini….Zvuk orgulja franjevačke crkve odzvanjao je pustom ulicom…Tek poneki par laganog se koraka približavao…..

Popeh se dobro poznatim drvenim stepenicama prema koru….Njima bi se nekad uspinjala puna radosti i uzbuđenja, gotovo bez daha….

Pod mojim nogama žalosno su zaškripale izlizane daske, a već stara i pohabana vrata od upotrebe morala sam snažno pogurnuti kako bih ih otvorila.U susret mi dođu neka draga lica iz mladosti, sad oronula, sa dubokim borama na licu. Trenutak sreće i radosti popraćen suzama promijeni im lica….Čvrst zagrljaj sa pitanjem…..pa gdje si ti…dobro nam došla u naše redove…..Dirnuo me taj momenat susreta, evociralo uspomene na nekada….

Pred božićno bi vrijeme u jednoj od prostorija, gusto sabijeni jedan do drugoga, grijali promrzle prste kraj toplog kamina, drhćući od zime, dok bi nam para iz ustiju ispunjavala hladan zrak, a miris pečenog krumpira dražio nosnice. Skupljeni tako sretni što smo zajedno, pjevali bi satima božićne pjesme, vlažeći naša grla šalicom kuhanog vina.Osmjeh nam nije silazio sa lica, a onaj ugođaj nadolazećeg Božića ispunio bi naše tijelo do zadnjeg atoma……I koja zima..i koji duboki snijeg bi mogao spriječiti taj osjećaj sreće u našim srcima….Bili smo sretni i zadovoljni sa malim stvarima…onim koje smo si sami stvarali, improvizirali zajedno….Skromno, a opet tako bogato…

Kako godine i vrijeme nosi svoje! Koliko smo se izmjenili izvana i iznutra…..Možda još u svakom od nas čući ono razigrano i sretno dijete puno želja i fantazija,ali se ne usudi više oživjeti…prepustiti se tim dragocjenim momentima jednog dana u godini……

I ono „Radujte se narodi“ učini mi se više kao jauk…plač…teško istisnut iz ustiju…..Srce mi je na trenutke ispunila tuga…..I taj „sretan Božić „ na kraju bio je ostatak nečega što je s  godinama izblijedio, izgubio se bez traga…..

Na putu prema domu išla sam teškog koraka…..U obližnjim kafićima drmala je tehno muzika, čuo se žamor opijene mladeži…..To nije više moj grad……Njegov se duh izgubio u novo nastaloj Evropi, pod bremenom ratnih događanja, borbe za nezavisnost , sa željom da budemo dio nečega u čemu smo se izgubili, izgubili jedno drugoga……

Od srca se nadam da su Vaša iskustva bila drugačija…….

Sretan Vam Božić, dragi Magicusi!