Slavica je rođena 15.10.1921. u Zagrebu, u Mandaličinoj 13.

Živjela je sa majkom Katarinom, ocem Alojzom, starijim bratom Josipom i mlađom sestrom Marijom.

Otac je imao još troje djece iz prvog braka sa, tada pokojnom ženom Franciskom, tako da su tu još bila dvojica starije polubraće (ne sjećam se imena) i starija polusestra Franciska, zvana Fanika.

Otac Alojz je umro kad joj je bilo 7 godina, a majka Katarina je umrla kad joj je bilo 8 godina.

Ostali su njih troje, na skrbi grada Zagreba. Fanika je još bila mlada, imala je tek 17 godina kad se sve to dogodilo i nije mogla preuzeti brigu o njih troje.

Razdvojili su ih: Slavicu su dali obitelji Orsag u Zlatar, a Josipa i Mariju isto tako nekim obiteljima, ne sjećam se više imena.

Od šoka, Slavica je oslijepila na godinu dana. Nije ništa vidjela. Doktori su rekli da je to privremeno sljepilo.

Nakon godinu dana je progledala, Fanika je došla po njih troje, uzela ih k sebi (u međuvremenu se udala za Antuna).

Rasla je Slavica, imala je težak život, izučila je za cvjećaricu i radila je “kod neke Židovke u Jurišićevoj, tamo gdje je sad kino Grič”. Tako mi je pričala.

Bila je više gladna, nego sita.

Jednog dana je u cvjećarnicu ušao jedan elegantan gospodin od cca 30-tak godina i kupio je cvijeće.

Pogledala ga je onim velikim očima i ostao je zarobljen tim pogledom.

Nije ni znala da ju je slijedio kad je išla kući.

A prije, nego je išla kući, navratila je u crkvu Svetog Blaža, u prilazu Baruna Filipovića u Zagrebu, gdje je pjevala u crkvenom zboru.

Ušao je i on za njom.

Zbor je počeo pjevati “Ave Maria” i onda je ona zapjevala solo dionicu.

Naježio se. Kako se tad naježio, pričao mi je, uvijek bi se naježio kad je ona zapjevala.

Slijedio ju je do kuće. To je trajalo oko tjedan dana i kad je sljedeći put navratio u cvjećarnicu, buket kojeg je kupio, poklonio je njoj i zapitao je je li slobodna.

Odgovorila je da je slobodna. Pitao ju je, želi li s njim dijeliti život, rad, ljubav. Odgovorila mu je da je maloljetna, ali da to mora pitati njene skrbnike, sestru i šogora.

Došao je k njima i zatražio njenu ruku.

Gledali su ga, bio je zgodan čovjek, ali stariji od nje. Da, bio je 18 godina stariji od nje. Ona je imala 18 godina, on 35.

Slavica je stala pored njega i rekla da se želi udati za njega i zatražila njihov potpis (to je posebna priča).

Sve se događalo prije Božića, vjenčali su se za Novu godinu, te 1939. godine.

Tako je počeo njihov život: zajednički rad, stanovanje po hotelima, jer živjeli su od glazbe.

Počeo je II-Svjetski rat, 1941. godine, postalo je jako teško živjeti u Zagrebu i njih dvoje su dobili posao u Bosni.

Tako je rođena Zagrepčanka počela živjeti u Bosni. Otkrila je jedan drugi svijet, druge ljude, drugačije od njenih Zagrepčanaca.

Ostala je dugo živjeti u Bosni, zavoljela je te ljude, tu lijepu zemlju, proputovala je cijelu Bosnu, Hrvatsku, Sloveniju. Dalje nije išla, jer je u međuvremenu dobila mene.

Tad su prestala njena putovanja, ali putovanja su se nastavila u pričama, koje mi je pričala sa tih putovanja, gradova i ljudi koje je upoznavala.

U spomen na Slavicu i njenu Bosnu, sjetila sam se i “Emine”, koju je sa posebnim žarom i ljubavlju uvijek znala pjevati te joj poklanjam, 2 dana prije rođendana, 15.10., ovaj članak i njenu “Eminu”.