Mladen Kušec

 

Davno, pradavno, kad su svijetom hodali bogovi, živio je zagonetan, neobično lijep dječak modrih očiju. Zvao se Lim. Taj dječak je imao tako modre oči da su tadašnji bogovi govorili:

“Od modrine njegovih očiju dalo bi se napraviti nebo!”

“I more bi se od te modrine moglo modro napraviti!”

“I oči djevojčice kad bi postojala” reče jedan zaljubljeni bog.

“I modre boje!” podsjetio ih je bog slikar koji se brinuo za prirodu.

U to davno, pradavno doba, glavni Bog, koji tada još nikom nije bio poznat, sve je to slušao i zapisivao.

“Jednom”, govorio je sam sebi, “kad ovamo dođu ljudi, podarit ću im baš takvo modro more i modro nebo, i rijeke, i potoke, i modra jezera.

I odmah je počeo bojiti u modro i more i nebo i potoke i rijeke i jezera i onako modre rasuo ih kuglom zemaljskom.

Kad je to obavio, zadovoljan i sretan zagledao se u modro nebo, modro more, modre potoke, rijeke i jezera, i…

baš kad je mislio da je sve dobro uredio, ugledao je neobičnu, jednako kao i dječak, zagonetnu djevojčicu.

Ali djevojčica je bila zelenih očiju.

“O, kako ima lijepe zelene oči!”, uskliknuo je Bog. I zaista, njezine oči bile su tako lijepe i tako zelene, da je odmah odlučio sve što nije modro odjenuti u zeleno.

I opet se odmah dao na posao.

Dan i noć bojio je Zemlju u zeleno, da bude zelena kao oči djevojčice koju je nazvao Istra.

Kad je to obavio, zadovoljan, Bog se zagledao u modro more, zelene ravnice i zelene šume, modro nebo nad njima.

Sve je bilo kako je želio, ali ipak nešto je toj ljepoti nedostajalo. Dugo je Bog mislio što je još trebao učiniti.

Da se utješi govorio je:

“Dječaku sam modar kutak napravio a djevojčici zelen!”, a budući da se nikako nije mogao domisliti što još nije učinio, kriomice se zagleda u kuglu zemaljsku.

Okretao ju je, vrtio, razgledavao.

Bila je tako lijepa da se je nije mogao nagledati. I onda, kad je već izgubio svaku nadu da će saznati što treba učiniti, ugledao je kutak na kugli zemaljskoj ljepši od svih drugih i reče:

“Ovaj ću najljepši kutak po zelenookoj djevojčici nazvati njezinim imenom, Istra, i njoj ću joj ga darovati.

Dječaku, jer je sretan sa školjkama, zaljev.” Kako je odlučio tako je i učinio.

Prolazilo je vrijeme. Lim, sada već momak, ostao je u svom zaljevu sretan družeći se s morem i školjkama.

I djevojčica Istra, koja je stasala na livadama i brežuljcima, stasala je u ljepoticu.

A onda je iznenada u njezin kraj došao neobičan putnik koji se predstavio imenom Pazin.

Nitko nije znao odakle je i tko je, tek u prvom susretu Pazin i Istra su se zavoljeli i prisegli jedno drugom vječnu ljubav.

Iz te ljubavi rodile su se tri vesele djevojčice, nazvali su ih Raša, Mirna i Dragonja.

I njih je majka obdarila zelenim očima, a Bog im, vidjevši ljepotu, doda neobičan dar govora – šum vode.

Prolazilo je vrijeme a onda se pročulo da je Pazinov otac preko glasonoša objavio da se Pazin mora vratiti u svoje kraljevstvo ili će po njega doći i kazniti Istru.

Pazin, saznavši za tu prijetnju, umiri Istru obečanjem da se nikad više neće vratiti svom ocu.

Noću, kad su svi spavali, nježno poljubi Istru i ode do velikog ponora, jame, i baci se u nju.

Tako je to mjesto dobilo ime Pazin, od milja Srce Istre.

Istra, saznavši za Pazinovu smrt, ražalostila se i gotovo umrla od tuge, ali u sjećanje na svoga muža i njegovu ljubav odluči ostati zauvijek lijepa, baš kao i njihova ljubav.

Da bi to uspjela zalazila je u sve, neke i davno zaboravljene krajeve i uređivala ih.

Sve kuda je dosezala njezina ruka i njezina ljubav postalo je i ostalo lijepo.

Tako ju je put nanio i na Učku.

Tu u neobičnom klancu, u kojem su zvukovi zajedno s vodom dolazili iz podzemlja, začuje glas izvora koji joj, jer je tako lijepa i dobra, žuboreći otkrije tajnu njenih roditelja.

Za vrijeme svojih skitanja, dok je još bio mlad, bog mora Posejdon, bjesneći morima, udario se o morsku stijenu.

Bijesan što se ozlijedio, odlomi tu stijenu s morskoga dna i uzdigne je visoko nad zapjenjeno more.

Kad ju je već htio, kao dijete, bijesno natrag baciti u more, ugleda neobičnu ljepotu te stijene.

Trenutak-dva ostao je uzdignutih ruku zagledan u stijenu, a zatim, stišan njezinom ljepotom, polako je i nježno spusti na morsku obalu.

Osjetivši do tada nepoznatu snagu ljubavi, dugo ju je mazio i volio.

Kad je odlazio, nazva svoju ljepoticu Učka i da bi je uvijek mogao gledati, postavi je visoko na najljepšu morsku obalu.

Od tada je često dolazio. I eto, iz te ljubavi rodili su im se djevojčica i dječak. Djevojčica si ti, dali su ti ime Istra. Dječaka su nazvali Lim jer se zaljubio u školjke.

Školjke, znajući da ih voli i da su uvijek dobrodošle, i tu su i noću, kad ih nitko ne gleda, s njima se igraju i razgovaraju, šume morem o obalu.

Tek ponekad u igri im se pridruži tvoj i njegov otac, bog mora Posejdon.

Tada tiho da ih nitko ne čuje, razgovaraju o majci Učki, o tebi, sestrici Istri, tvojem srcu Pazinu i tvojim djevojčicama Mirni, Raši, i Dragonji.

Izgovorivši to, izvor utihne i vrati se u zemlju iz koje je izašao. A Istra začuđena ali i ponosna na svoj rod, mirno legne u nježno majčino krilo.

I dok je sigurna sanjala opet nešto lijepo, bog je, zbog ljubavi i ljepote, ukrasi Brijunima.