40. BOR NA KROVU

 

        Na krovu jedne crkvice izrastao je borić. Njegovo je sjeme donio vjetar, rekavši:

“Eh, da vidim hoće li nešto biti od ovoga”?

“Hoće, hoće”! zašaptala je kiša i zalila sjeme.

Od toga je šapta sjeme nabuhlo, i iz njega su briznuli izdanci – korjenčići nalik na čaporkice, potom na kandže. Njima se sjeme zakvačilo u udolinu između dvije kamene cigle, i tamo se držalo, držalo, i držeći se raslo, raslo – u dubinu koliko je ima, u visinu koliko se može. Ljetno se sunce razblistalo i reklo:

“Nešto će biti od ovoga, hoće, hoće”!

Tako se na krovu crkvice pojavio borić, i svi su mu pljeskali kao pobjedniku visine. Ostala braća borovi malo su se zlojedili, govoreći:

“On misli da je viši od nas! A ne zna na čijemu tjemenu stoji”!

“Pa što onda”? odgovarao je borić. “Ja sam se održao između dva kamena, gdje nema ni prstovet zemlje, a vi ronite korijenjem u zemlju dokle vam drago”!

“Nešto će biti od ovoga, hoće, hoće”! govorio je kameni crijep.

Od toga govorenja borić je narastao još za pedalj.

“Malo si nam ćelav”, rugali su se stasiti, raskošni borovi. Jer borićeva je krošnja bila rijetka.

“Ovdje gore, mene bure pokušavaju iščupati, ili bar saviti, i zato  sam svu svoju snagu stavio u stopala. A vama su glave i bujne, i ljuljne, i šumne - ali tko zna da li biste se s takvim glavama znali održati na mojemu mjestu”, rekao je borić.

Poslije toga, braća ga više nisu zadirkivala – oholo su šutjela. Od te je šutnje borić narastao još za pedalj, a onda više ni za prst. Lovci na nesvakidašnje prizore dolazili su s fotoaparatima. Mještani su mu pljeskali, čak se i crkveno zvonašce samosvjesnije oglašavalo. 

“Nije to svakomu dano”, govorilo se ulicom i trgom. “To je naše malo čudo, naš veliki junak”.

Od toga je govorenja kržljavi borić izdisao gusti zeleni miris, a sjenčica je njegova, otkvačena, išla plesno u krug, u krug.

Progovori napokon i zemlja:

“Ne zaboravite svikolici da se vjetru, kiši, i suncu htjelo nešto neobično, i da je borić svoju snagu dobio od njihova htijenja. Ne zaboravite da se i krovni kamen upinjao htjeti - htjeti onako, kako ja, zemlja, ne moram ni htjeti, niti se upinjati”.

“A ja”? reče borić. “Zar tako malo znači što sam i ja htio”?

 

 

I ŠTO SAD REĆI PA DA SE NE DOREKNE, PA DA SE NE POREKNE?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)