18. BOLJE ME IZGUBITI NEGO ME NAĆI

Tako je govorilo jedno mjesto dva pedlja široko, sedam pedalja duboko. D bi se čulo što ono govori, valjalo je leći uhom na nj – a za to je bio potreban sretan slučaj, ili velika nadosjetilna pronicljivost.

U svemiru ima vrijeme, trenutak, kad slučaj mora doći po svoje. Jer slučaj je, budimo pravedni, ipak vrlo osobit ukras na skutima zakona. U tomu trenutku, dakle, kad je slučaj stigao na red, jedan je čovjek ležao s uhom pripijenim uz mjesto odakle je stizala opomena:

“Bolje me izgubiti, nego me naći”.

Taj jedan čovjek među septilijunima, odmah je znao što se nalazi sedam pedalja u dubini. Povikao je:

“Briga me što je bolje budalama, ja znam što je meni bolje”!

Najprije je otkopao škrinjicu sa srebrnjacima, potom škrinjicu sa zlatnicima, ispod nje kutiju s dijamantima. Toliko silno blago naprosto je bilo nepotrošivo za života.

Zašto? Zar se nije moglo ludo rasipati i rasuti? Moglo se, da je život uobičajeno trajao. Ali zato jer je život bio skraćen za onoliko dana, koliko je bilo srebrnjaka, zlatnika, i dijamanata, blago je bilo nepotrošivo. Čovjek je to znao, to je bilo upisano na svakomu zlatniku, ali on je bio uvjeren da će ovoj ukletvi doskočiti.

Najprije je svoj novi dom ogradio visokom čeličnom ogradom. Onda je nabavio ljudske, pseće, i robotske čuvare.

“Neće mi ovamo uljesti netko, koga nisam pozvao”, grozio se.

Dom je sagradio točno iznad mjesta dva puta sedam. Ono je i dalje danonoćno šaputalo: “Bolje me izgubiti, nego me naći”. A čovjek je uzvraćao:

“Tek će se vidjeti što je komu bolje”!

Zaveo je raznorazne sulude načine opreza i nadzora, te mu je u tomu prohujao dobar komad vremena. Jeo je samo zdravu hranu, nije pio ni pušio. Nije se ni oženio, jer tko zna što jednoj ženi može pasti na um; o djeci da i ne govorimo. Mačkama posebice nije vjerovao. Cvijeću nije dopuštao da mu puni vaze i nasade, jer tko zna kakav se otrov može ugraditi u miris.

Sve su te mjere i provjere bile dozlaboga skupe. Zlatnici su se poprilično prorijedili, srebrnjaka više nije bilo, a najbolji primjerci dijamanata već su bili prodani. No još je uvijek ostalo dovoljno da se živi raskošno, i da se ne pita hoće li doteći.

Čovjeku je gotovo neopazice jedini cilj postao otklon zlokobi, upisane u nađeno blago. Sva mu je snaga, vrijeme, i pamet išla u tu bitku. Likovao je kad bi se domislio kakvomu novom načinu osiguranja života i zdravlja. Rugao se onoj poruci, kao da se radi o živomu stvoru s kojim se nadlukavljuje pred nevidljivim općinstvom. Nije ni primijetio da je prestao sve drugo raditi, osim dovijati se novim načinima obrane od uroka.

Kad su ga već uzele godine, i kad je pomislio da je bitku dobio, ruknuo je strašan potres. U trenu nestadoše cijeli gradovi, brda se raskoliše, rijeke promijeniše tok i korita, morsko dno siđe u dubinu i povuče za sobom luke i brodove. Izvori presahnuše, krov se svijeta spusti u podzemlje.

Diže se krik za vodom i hranom. Nitko više nije mario za dijamante i zlato. Bogataševa se kuća urušila, roboti su krkljali ispraćajući svoje posljednje trzaje, pobješnjeli psi krenuše čoporima u lov. Bogataš je jedno vrijeme čekao da se događaji izjasne, a kad je shvatio da je njegova glad i žeđ jedina preostala izvjesnost, izjurio je na bivšu ulicu, nudeći svoje dragulje za nešto tako obično kao što je kruh i voda. Pokazalo se da je siromašniji od svih drugih, zato jer nije imao baš ništa osim novca i skupih predmeta, dok su drugi imali tu i tamo ponešto njive, ponešto stada, tu i tamo neku zalihu, gdjegdje poneki preživjeli zdenac.

Zaredale bitke oko nejakih potoka i bara, oko zemlje, sjemena, šume. Zbog jedne se krave zaratiše, gotovo istrijebiše.

Bogataš je sjeo na prag i  slušao glas toga mjesta, sad vrlo čujan:

“Bolje me izgubiti, nego me naći”!

“Ali ja sam ipak poživio mnoge godine”, živnu čovjek s nekom sumanutom zluradošću u glasu. Kao da je želio reći samo jednu stvar: ispalo je po mojemu, a ne po tvojemu.

“Poživio? Pa ti nisi ni stigao živjeti – samo si smišljao kako ćeš me nadgornjati. Ja to ne zovem životom”.

“Hm”, zausti čovjek, i zaćuti. A onda reče:

“Pobijedio si. Nadmudrio si me. Ali zašto je bio potreban potres i pohara da bi mi ti pokazao tko je jači? Zar nije moglo bez toga”?

“Varaš se ako misliš da je potres moje djelo. Slučajno se tu zadesio. To jest, bio je zakazan da bude slučaj”.

Čovjek odmahnu rukom, kao da mu više nije ni do kakve raspre i tumačenja. Opet poćuti, pa rekne:

“Da, živio sam ovdje mnoga desetljeća, ali kad zbrojim trenutke u kojima sam uistinu živio, onda to ne iznosi više od godine. Da sam bar uzeo jednu škrinju! Da sam bar uzeo pola škrinje! Dostajalo bi i za život i za imutak”.

To reče i konačno do kraja umre.

 

Nađite mi nekoga tko bi drukčije postupio.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)