BOLESNI KRALJ

 

        Razbolio se jedan tašti kralj. Svijest o tomu da je kralj, bila je jedno vrijeme njegovo zdravlje. Potom je ta svijest postala njegovom bolešću.

Tijelo, čijom se ljepotom gizdao, stalo mu se raspadati. Zaudaralo je kao lješina. Ni najskupcjeniji milmirisi nisu mogli potisnuti taj strašni smrad. Kraljica i dvorjani zvali su sve znane i neznane liječnike i čarobnjake, ali ni od jednih ni od drugih nije bilo pomoći.

Jednoga jutra kralj poviče ravno iz sna:

        “Dovedite mi prvoga čovjeka, kojega skobite na ulici! Taj će me izliječiti”!

        Pomisliše: jao, kralj nam je poludio. Ali poslušaše zapovijed. Sjuriše se pred vrata dvorca, potrčaše put bazara. Tamo ščepaše prvoga odrpanca, i s njim u dvorac. Ali kad se došljak zagledao u kralja, pokazalo se da mu oči sjaju kao lude žeravice.

        “Znao sam”, prošapće kralj kao da je u crkvi.  “Jer tebe sam sanjao, i ti si mi došao. S tim tvojim očima. Reci, možeš li me izliječiti”?

        “Ti nisi bolestan”, glasio je odgovor.

        “Što, zar sam se prevario? Zar sam sanjao ulizicu umjesto spasitelja? Zar me ne vidiš raspadnuta, licemjeru? Zar ne znaš da se i kraljevi raspadaju? Zar ne ćutiš smrad mesa, koje truli”?

        Kralj je bio oholica, ali i odveć pametan da bi trpio laske. Neznanac mu mirno odgovori:

        “Ja ne vidim tebe kao tijelo, kako bih onda mogao vidjeti bolest tijela”?

“Nego kako me vidiš, kako”?

“Ja u tebi vidim Boga. A Bog ne može biti bolestan”.

        Neznančeve su oči žarile, zabodene u bolesnika. Ovaj se poče pridizati, čudno uzrujan.

        “Znam te! Ti si jedan od devetorice prosvijetljenih, koji zemljom hodaju kao da su na nebu! Ti si taj koji u svemu samo Boga vidiš, jer Bog kroza te gleda! Oh, kakva nesreća! Oh, kakav nesusret! Jao, zašto sam poslušao svoj san”? zaleleče kralj, i padne na jastuke.

        Dvorjani se sjatiše oko postelje, ne znajući ni što, ni kako.

        “Ostavite me na miru”, reče kralj, sada pribrano. “Doveli ste mi pravoga iscjelitelja. Ali ja nisam njegov pravi bolesnik. Ovaj bi me čovjek mogao izliječiti kad bih ja pristao da on u meni vidi isključivo Boga. Ali ja sebi ne mogu pomoći: ja bi htio da on u meni vidi prvenstveno kralja. I zbog toga mi nema pomoći”.

 

 

P. S:

 

        Jadni kralj. Imao je moć, koja je postala nemoć, i ljepotu, koja se preobrazila u rugobu. Imao je i pamet, koja  mu nije mogla pomoći da izabere pravi lijek.

Jadni kralj. On nije htio ustupiti svoje mjesto Bogu, jer je bio jako, jako kralj.      

        Jadni kralj. On je znao gdje je čvor. Toliki drugi ne znaju.

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)