3. BOGU BOŽJE, CARU CAREVO

 

        Bio jedan učenjak s tri doktorata, znamenit širom svijeta, i k tomu slavljen kao dobar i razuman u pogledu malih, svakodnevnih stvari. K njemu jednom dođe seosko poslanstvo da ga pita o Divnomu Strancu.

        “Što želite znati”?

        “Evo, Stranac pretvara vodu u vino, puni nam kuću tamjanom kad je On daleko, biva na dva, tri mjesta u isto vrijeme... Je li to moguće”?

        “To, naravno, nije moguće”.

        I on im pokaza dvadeset i tri police s debelim knjigama.

        “Vidite li? Sve sam ove knjige proučio. Ni u jednoj od njih ne piše da su takve stvari moguće”.

        Onda jedan čovjek reče:

        “Dobro, neka nisu moguće. Ali moja je noga ipak narasla za dva pedlja, i što ću sad s ta dva nemoguća pedlja? Da ih vratim natrag odakle su došla”?

“O čemu on priča”? upita učenjak ostale.

“Veleučeni gospodine, ovaj je čovjek bio bogalj, skvrčene noge, a sada mu je noga ravna i za dva pedlja dulja no prije. To se dogodilo pred očima svih nas, kad mu je Stranac duhnuo u nogu”.

        “Drago mi je da više ne hramaš, ali način na koji si izliječen nije moguć”, nepokolebljivo izjavi učenjak.

        Onda oni njega pozvaše u selo. Za koji će dan naići Stranac, pa bi možda bilo zanimljivo sresti se s Njim... Učenjak reče:

        “Doći ću, ali samo zato da vas oslobodim zablude, nedostojne mislećeg bića”.

 

        Dogodilo se ono davno zakazano – učenjak je stigao u selo, upravo kad se tamo zatekao Divni Stranac. Ljudi ga odvedoše do Stranca i htjedoše ga predstaviti kao slavnoga toga i toga, ali Stranac kratko reče:

        “U redu, znam”.

        Učenjak se osjeti malo povrijeđenim. Bilo mu je stalo da Stranac sazna koji je i kakav, eto, znanstvenik u svoj svojoj skromnosti i oholosti došao da Ga izazove na dvoboj. Divni ljubazno pogleda znamenitoga čovjeka, i predloži:

        “Možda bismo mogli u šetnju do rijeke...”

        Svi se, veseli i uzbuđeni, uputiše k rijeci, jer tamo se uvijek zbivalo nešto nemoguće.

        “Tako dakle”, mislio je učenjak. “On ima neka svoja mjesta gdje proizvodi svoje čarolije... Ali ovaj ću mu puta ja onemogućiti predstavu”.

        I opet ga Divni ljubazno pogleda, nasmiješi se i ponudi mu:

        “Ako želiš, pronađi neko mjesto gdje bismo mogli sjesti i porazgovoriti. Meni je svejedno koje ćeš mjesto izabrati”.

        “Gle, gle”, pomisli sad učenjak. “Tobože čita moje misli. Dobro, možda ima takvih sposobnosti. Ne tvrdim da ih nema, samo tvrdim da je većina njegovih čuda sačinjena od našega lakovjerja”.

        I učenjak izabere jedno posve obično mjesto, koje se ni po čemu nije razlikovalo od drugih mjesta. Nije bilo ni grma ni žbuna, a pijesak kao pijesak, ptice kao ptice, vjetar kao vjetar. Posjedaše u krug oko Stranca. On je najprije razgovarao sa svakim čovjekom ponaosob, pitajući ga o kući, o njivi, o ukućanima, o zdravlju.

        “Što ti voliš jesti”? iznenada se obrati učenjaku. Ovaj se smete.

        “Kako to misliš“?

        “Jednostavno – koje ti je omiljeno jelo”?

        “Kakve to ima veze s našim razgovorom? S razlogom našega sastanka”?

        “Sve na svijetu ima veze s razlogom našega sastanka. Reci Mi...”

        “Pa dobro, kad baš hoćeš, ja volim banhayer tortu. Siguran sam da nisi ni čuo za tu vrstu slatkiša”.

        “Ah, tako”, reče Stranac, “banhayer tortu. Pravi si sladokusac. Hajde, otvori dlan da ti uručim tvoju poslasticu”.

        Učenjak poslušno pruži dlan. Stranac objema rukama zagrabi nešto pijeska i stade ga sipati na čovjekov dlan. Kako su zrnca doticala kožu, tako su se pretvarala u meki, kitnjasti odrezak torte. Na dlanu učenjaka stajao je, drhtavo kako i priliči netom rođenomu, velik komad  banhayer torte. Učenjak je zanijemio. Onda je prinio poslasticu do nosa, pomirisao ju. Onda ju je liznuo, okusio ju.

        “Zbilja, pravi banhayer”, reče tiho. Pogleda Stranca. On je već razgovarao s nekim drugim. Učenjak pomisli:

        “Je li moguće da je tortu zakopao u pijesak? Ne, ne, On nije kopao ispod pijeska. On je sipao površinski pijesak na moj dlan, jasno sam vidio. Što to znači? To znači da me je hipnotizirao. Čekaj, pojest ću zalogaj, i vidjeti radi li se o halucinaciji”.

        I učenjak uze jesti tortu. Bila je ukusna, ma propisni banhayer. Ostali su ga gledali.

        “Možda bi i ovi ljudi mogli okusiti tvoj omiljeli kolač? Oni, koji nikada nisu ni čuli za bečke kolače”?

        “Ali...” promuca učenjak s punim ustima, “bojim se da neće dostajati za sve”.

        “Ponudi im, pa da vidimo”.

        I čovjek tada pruži dlan u sredinu kruga, da bi svatko uzeo dobar komad, i da bi opet ostalo koliko je bilo, pa i više. Svi su u šutnji jeli tortu nad tortama, smijuljeći se.

        “A odakle ova torta, reci mi po istini”? upita učenjak.

        “Iz moje slastičarne”, odgovori Stranac namignuvši, i pogladi se po trbuhu.

        Opet je pričao s drugima i trećima. Jedan je čovjek imao crveno, zatvoreno oko. Stranac mu takne vjeđu i oko se otvori. Crvenilo nestade bez traga. Poslije dvanaestoga takvog čina, učenjak klonu, nađe se blizu plača.

        “Sva moja tri doktorata ne mogu ovo protumačiti”, progovori. “Moja tri doktorata ispadoše smiješni. Ja ispadoh smiješan. Kao onaj tko traži ključ pod uličnom svjetiljkom, iako zna da ga je izgubio na drugomu mjestu. Da bar nisam dolazio u ovo selo! Ostao bih u svijetu gdje znanost i njezina načela uživaju najveći ugled – gdje je znanost Bog. A sada, što ću? Da se okrenem protiv sebe, što li”?

        “Ne, dragi moj”, dobrostivo će Stranac. “Samo načini nov raspored stvari  –  smjesti svaku na njezino zakonito mjesto”.

“A to znači”?

“Mjeri daj mjerljivo, beskraju ostavi nemjerljivo. Bogu Božje, caru carevo”.

 

Zgodna priča? Ne, istinita, prašantijska priča.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)