BOGATAŠ

 

         Jedan je bogataš imao veliku čežnju za Bogom. Ali je bio i pretrpan željama za vlašću, poslom, novcem, slavom, ženama, djecom. Iskreno je govorio Bogu:

         “Bez Tvoje milosti ja sebi ne mogu pomoći. Ne mogu Ti lagati da mi nije do uspjeha u svijetu. A jedini Ti znaš da mi je i do Tebe. No ja sam nemoćan da ti sve svoje želje predam. Ukaži mi milost, pomozi mi”.

         On je tako molio i molio, vrlo zdušno.

         Ništa se ne dogodi. Posao koji donosi novac i dalje se okretao bez zastoja. Novine su i dalje pisale o bogatašu. A on se i dalje zaljubljivao u ljepotice. Djeca su mu stasala kao trske, kao šaš, kao rogoz. A što je bilo jedno, udvojilo se, što je bilo stotina, zatisućilo se.

         Bogataš se čudio i čekao. Bog mu je išao na ruku upravo u svjetovnim poslovima i ovozemnim bavljenjima – nigdje mu na njima nije zakinuo, nego naprotiv. Bogataš je stao pozorno promatrati svoj život, neće li gdje nazrijeti kakvu pukotinu. Pukotine nigdje. Onda je njemu malo i dosadilo voditi računa o svojemu bujnom ovozemlju.

         Jednoga dana stiže vijest da je brod s dragocjenim tovarom bakra potonuo u oluji.

         “Doista”? začudi se bogataš. I više ne potroši nijedne misli na tu vijest.

         Jedna od njegovih ljepotica okrenu mu leđa, privoli mlađemu i ljepšemu poslovnom suparniku. Bogataša to ne uzbudi. Naprotiv, zabavi ga. Onda mu se redom stadoše događati ove i one sitne zgode i nezgode, ali se on niti poveseli zgodi, niti ga zabrine nezgoda. Kad mu jednoga jutra stiže na stol vrlo povoljna poslovna ponuda, on slegnu ramenima i reče kao da gleda film o drugomu:

         “Ako upali, vrlo dobro. Ako ne upali, i opet vrlo dobro”.

         Naposljetku bogataš shvati da je obasut Božjom milošću – da je njegov novi stav posljedica milosti, koja je obilno sišla na nj. Jer njegove su želje izgubile na žestini. Njegov je pogled s blagim zanimanjem promatrao  događaje, njihov tijek i vijek. A duša mu je sve više osjećala Božju blizinu.

Boravio je u svijetu, ali svijet nije boravio u njemu. Opustio se, osjećajući da tek sada zna što je sreća: stanje, koje ne ovisi o vrteški oko njega. Stanje, kojim se ne krpa nesreća. Neovisno stanje. Prirodno stanje.

         “Sad sam uistinu bogat”, reče. I riječ “bogat” prepozna kao izvedenicu od riječi “Bog”.

        

 

Pojmovnik, redom:

 

Čežnja za Bogom = čežnja za srećom.

 

 

Vježbe za oslobađanje od diktature želja:

 

Ponavljati jednu jedinu rečenicu: “I to će proći”.

Primijeniti ju na godine, zdravlje, druženje, ljepotu, raspoloženje, ukućane, novac, bolest, ljubavne veze, posao, imanje, tijelo. Na cvijeće u vrtu. Na zimsku studen, ljetnu vrelinu. Na sekundu, koja upravo pada u vremenski bezdan. Na sve što nas časovito okružuje. Biti načistu s tim da oko nas nema ničega što nije vlak, koji brže ili sporije prolazi kroz našu stanicu.

Šetati šumom, prolaziti ulicom, i tražiti ima li negdje nešto od pravoga neprolaza. Ima li igdje išta. Kad se uvjerimo da će i sunčev devetopreg jednoga dana otkasati netragom, tada nam treba zastati, i zamoliti u istinskoj skrušenosti: “Ako ima nešto što ne prolazi, molim ga da se javi”.

Ne odustati od molbe.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE, Vježbe odvike od navike, (još neobjavljeno)