84. BOG U SRCU I BOG U CRKVI
U selu je živio jedan čovjek, veoma zadubljen u Boga u sebi. Živio je kao živa razlika s ostalima, koji su se zadubljivali u Boga u crkvi, jednom tjedno, to jest, u nedjeljno jutro. I jer je bio razlika, ostali su ga smatrali izrodom i bezbožnikom. Začudno, ovi zadubljenici na određeno vrijeme, imali su od Boga velikih milosti.
Bog, taj Divni Stranac, znao je banuti za vrijeme večere u dom takvih. Nije prolazio kroz vrata, već kroza zid. Jeo je i pio s ukućanima, a onda opet nestajao kroza zid. Ili bi se za vrijeme šetnje stvorio kraj šetača, da bi mu pričao lijepe priče. Ili bi noću pokucao na prozor i ostavio u oknu Svoju sliku, neizbrisivu. Ili bi... još toliko toga.
Taj jedan čovjek, zadubljen u unutarnjega Boga, jednom se našao na seoskomu trgu, onako, beznamjerno. Toga su se časa na tlu trga pojavile Strančeve stope, koje su počele hodati u krug. Bile su svima vidljive. Za stopama se natisnuo narod, diveći se i plačući. Stope su vodile u sve uži krug, dok nisu stigle do središta. Tada su ušle u točku središnjicu, i nestale. Svijet je padao na koljena u krug, i molio se. I već neki počeše šaputati kako bi na središnjoj točki valjalo podići crkvu.
Zadubljeniku u unutarnjega Boga malopređašnji se prizor učini prekrasnim i znakovitim, ali mu se dade i nažao.
“Zašto njima, koji Te šest dana u sedmici ni ne spomenu, pružaš tolike znakove Svoje nazočnosti, i tolike im milosti daješ? Njima, koji mene nazivaju bezbožnikom i izrodom? Dok meni, koji Te stalno ćutim prisutnim u sebi, ne pokazuješ ni zrnce takve divote, osim kad se zadesim u njihovu društvu...”?
I čovjek pođe kući, s tim pitanjem u srcu. Pođe, nadajući se da će odgovor doći na sličan, opipljiv način.
I uistinu, Divni ga je čekao kod kuće, pomalo nestrpljivo. Nije bio priviđenje, nije bio magla, bio je opipljivo tijelo. Bubnjao je prstima po stolu; da, činio se malčice nezadovoljnim.
“Žurim onima tamo”, reče. “Tebi takve stvari ne trebaju. Zar Me nemaš u sebi, i to neprestance”?
Čovjek padne na koljena.
“Oprosti, ako sam Te omeo u poslu...”
“Dragi”, srdačno će Divni, “onu predstavu na trgu izvodio sam i zbog tebe. Ali nisi Me razumio, zato sam došao da ti na ovaj način razjasnim naš odnos. Krugovi su za ljude, da ih slijede na putu prema sredi{tu. A ti si ve} u točki središta. Zato za tebe više ne treba ni kružnih stopa, ni vidljivih zgoda. Oh, kakva je tek to milost, kad bi ti znao”!
“Ali...” promuca čovjek, “po istini da kažem, katkada bih i ja želio ovakve stvari od Tebe... to jest, čuda”...
“U tomu slučaju bili bismo dvojica”, s tugom će Divni. “Jedan ti, i jedan Ja. Jedan koji čuda stvara, i drugi, koji za njih moli. A Ja nisam dvojica. Ja sam jedan. Hoću reći, Ja sam s tobom jedan – baš to što jesam, dragocjeni Moj”.
Jednomu prvi rod, a svima ostalima izrod.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)