23. BOG I ZVJEZDOZNALAC

 

        Bio jedan zvjezdoznalac, koji je toliko volio zvijezde, da se može reći da danju uopće nije živio, osim što je nestrpljivo čekao noć. Tada bi se penjao u svoju zvjezdoglednu kulu, i cijele bi noći promatrao zvijezde, izračunavao im daljine i težine, crtao im putanje. Ali najviše od svega divio se njihovu nedokučivom rasporedu: svaka ima svoje mjesto u prostoru, i nikad nijedna da se zabuni, da zaluta u prostor neke druge, nikada da se sudari s nekom trećom.

        “Ipak, mora postojati tvorac ovakvoga reda i zakona”, govorio je sebi zvjezdoznalac, koji inače, po danu, sebe nije smatrao vjernikom u Boga. Vjernik je bio samo noću, u društvu sa zvijezdama.

        “Kako bih prisilio Boga da mi se javi, i potvrdi mi Svoje postojanje”? pomisli jedne noći. “Ako je Bog Bog, onda on zna moje misli i želje. Onda će mi – ako je Bog – na njih i odgovoriti”.

        Zvjezdoznalac tada ispu`e na krov kule, uhvati se rukama za žlijeb, i zaljulja se nad dubinom.

        “Bože, ako Te ima - a mislim da Te ima - ne oklijevaj da mi se što prije pokažeš, jer neću dugo izdržati viseći nad ponorom”! vikao je u noć. “Ovo je moj doprinos našemu upoznavanju”!

        Bog se ne pokaza. Ugroženi je čovjek osjećao da mu stisak obje ruke počinje slabiti.

        “Bože, ovo sam učinio i za Tebe i za sebe! Zar mi nećeš uzvratiti sličnim”?!

        S jedne sjajne planete, Jupitra, si|e tad zraka svjetla, zgusne se u čovjekoliko tijelo, i sjedne na isti žljeb o kojemu je visio zvjezdoznalac.

        “Evo Me, tu sam”.

        “Drago mi je da si došao. Jer sad mi je do kraja jasno da postojiš. Sad ću i po danu vjerovati u Tebe”.

        “Baš mi je drago”, reče Bog i zijevnu.

        “Htio bih Te zamoliti da ipak ne sjediš na tomu žlijebu – nije odavno popravljan, a ako tko bude pao, to nećeš biti Ti”.

        “Kažeš da vjeruješ u Mene”? upita Bog ne obazirući se na molbu visećega.

        “Do đavola, vjerujem! A Ti se makni sa žlijeba, čuješ li”!

        “Ako Mi vjeruješ, zašto se onda uzbuđuješ oko žlijeba?! Zapravo, od tebe se očekuje da ga ispustiš, i da Meni prepustiš svoj pad”!

        “Što Ti pada na pamet”!? vrisnu zvjezdoznalac. “To što si sišao s Jupitra i ovamo sjeo, može biti utvara i priviđenje! Ne ispuštam ja žlijeb dok Ti meni do kraja ne dokažeš da si Bog”!

        “Hm”, reče Bog i nestane put Jupitra.

 

 

        Sumnja je najžešća kad ju načneš.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)