BOG I ŽUPNIK

 

         Divni Stranac pječačio je cestom, gutajući prašinu.

         Naiđe autobus, uslužno zastane. Vozač mu ponudi da uđe, ali Stranac se zahvali i reče da on ima tu ublizu neka posla, koja može obaviti samo pješice.

         “Ovdje zadugo nema nikakva naselja”, upozori ga vozač. “Ne znam o kakvu je poslu riječ, ali u ovomu kraju nećeš naći žive kuće”.

         Autobus se izgubi u bijelomu oblaku; Stranac zakašlje, a onda reče Sebi:

         “Zbilja, prijatelju, znaš li kamo vodi ova cesta”?

         “Zašto se ti brineš o tomu”? odgovori Sebi smiješeći se.

         “Onako... Da ne zalutamo”.

         Predvečer Stranac skrene s ceste, i prođe kroz rijetku šumicu do izvora. Tu nađe čovjeka, pružena po travi, i od glave do pete umotana u kabanicu crne boje.

         “Dobra večer”, reče Divni Stranac zamotanomu.

         “Dobra i tebi”, odgovori zgužvani glas. “Koliko vas je”?

         “Jedan”.

         “Što hoćeš – da se samo napiješ, ili da i prespavaš”?

         “I da se napijem, i da prespavam”.

         “Dobro”.

         Stranac se umije i napije, a onda se pruži po travi i zaspa. U neko doba noći prene Ga onaj zamotani glas:

         “Hej, stranče... Spavaš li”?

         “Spavam. Ali to mi ne smeta da razgovaram s tobom”.

         “Ja patim od nesanice. Nego, čudi me što nisi provjeravao tko je pod ovom kabanicom”.

         “^ovjek svakako jest. Reći će mi taj čovjek tko je, i zašto je pod kabanicom”.

         “Da, da, reći će ti. A znaš li zašto? Zato što ti toga čovjeka više nikada nećeš vidjeti. Kao ni on tebe”.

“Zašto se ljudi ne bi vidjeli”?

“Zašto – zbog stida. Mojega, naravno”.

“Hajde, kazuj”.

“Slušaj sada, i zaboravi ujutro ovo što ti noćas govorim. Stidim se, jer ja ni u što ne vjerujem. Jer su meni crkve isto što i ozloglašene kuće. Jer je meni dosadno čitati svete knjige. Jer ja ne vidim baš ništa ni u misi, ni u svetim sakramentima. Jer su meni ljudi vjernici isto što i glupaci. A popovi su licemjeri”.

Zadnja je rečenica bila izgovorena baš gnjevno.

“Ima mnogih koji misle kao ti. Zašto bi se zbog toga stidio”?

“Kako zašto, kako zašto”? razbjesni se zgužvani glas. “Pa zato jer sam župnik, evo pogledaj”!

Čovjek se iskobelja iz kabanice: na njemu bijaše odora župnika, i velik srebrni križ o lancu.

“Vidiš li”? zakrklja. “Vidiš li sada zašto se stidim”?

“Ne vidim”, blago će Divni. “Pa i župnici su ljudi. A mogu ti reći: otkako sam na zemlji, i Ja počinjem sumnjati u sve te njihove crkve i mošeje. Više mi prija družiti se s hodajućim crkvama, to jest, s ljudima”.

Župnik se svali u travu i duboko uzdahne.

“Ovo si lijepo rekao”, promrmlja. “Hodajuće crkve. Možda je u tim crkvama ipak neki Bog, ha? Spavaš li”?

“Ne. To jest, da”.

“Možda ćemo se još jednom sresti. Čuj, moli se za mene, ako se običavaš moliti”.

“Ne običavam, ali za tebe ću se moliti”.

Istoga časa župnik utone u san, lagan kao pahuljica.

 

Kad se sutradan probudio, sunce već bijaše visoko odskočilo.

“Bože, sanjao sam da smo razgovarali. Ti i ja. Samo se ne mogu sjetiti o čemu je bila riječ...”

Zbunjen se zagledao u travu pokraj sebe. Bila je malo pogružena -  ocrtavala je ljudsko tijelo. Na travi se bijelilo pismo. On ga uze i zadršće od predosjećaja: to nije moglo biti ničije pismo nego Božje, upućeno  osobno njemu, župniku. Otvori ga i pročita:

“Meni se svidio naš razgovor; a tebi”?

U post scriptumu je stajalo:

“Zamolio si Me da se pomolim za tebe. I evo, činim to, pretvaram te u čovjeka vjere. Pa ne mogu valjda Ja Svojoj molitvi odoljeti...”

 

Ah!

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)