BOG I ZEMLJA

 

        Dok je Zemlja bila još u utrobi Sunca, pregovarala je sa Stvoriteljem:

        “Neću da se rodim, ako mi ne obećaš da ćeš se jednoga dana, svejedno kada, roditi na meni kao čovjek”.

        “Bilo bi bolje da se rodim kao dupin”, predlagao je Stvoritelj. “Ili kao rosa”.

        “Ah ne, ne”, govoraše Zemlja. “Čovjek, čovjek, to je biće nad svim bićima”!

        “Misliš“? rekne Stvoritelj. “Pa dobro, neka ti bude: rodit ću se kao čovjek – ne jednom, već mnogo puta. Ali znaj, stvar neće uvijek ispasti na dobro”.

        Zemlja se potom odlijepila od sunca. Bude ispaljena u prostor kao usijano povjesmo svjetlosti. Poslije silnih milijuna godina, stišala se, uhvatila ritam okretaja, hod ophoda. Poslije još mnogih milijuna, popada po Zemlji nebesko sjeme i naseli se kud koje. Poslije još nekoliko milijuna rodi se Bog, čovjekolik kao svi ljudi.

Bog se rodio u mnogim vremenima, i na mnogim mjestima. Ljudi svakoga mjesta i vremena dočekali su Ga na razne načine. Zemlja je plakala kad Ga nisu prepoznali; poradovala se kad jesu; ali najčešće se kajala što je izmamila Bogu obećanje da će se roditi kao čovjek. Bog ju je tješio:

“Nisi Mi ništa izmamila što ti nisam želio dati”.

“Ali tko sam ja da bi Ti ispunjavao moje želje”? zavijala je Zemlja glasom utrobnim, muklim. Od toga tutnja tonula su kopna, izranjala morska dna. Zemljina se vrtnja zbunila: odmotala se u suprotan smjer, pa sunce stade izlaziti gdje je nekad zalazilo.

“Smiri se”, reče Bog. “Udahnuo sam ti Svoju vlastitu želju dok si bila još u utrobi Sunca. Ali ti nisam dao da to znaš - htio sam da ne znaš čiju želju nosiš u sebi”.

“Jednom su Te na meni razapeli”, naricala je Zemlja. “To sam jedva izdržala. Drugi su Te puta kamenovali mojim vlastitim kamenjem. Oklevetali Te. Nisi valjda i to želio”?

Bog ne reče ni riječi.

“Nisi valjda to želio”? vrisnu Zemlja.

Bog ne reče ni riječi.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Što bismo mogli pojmiti?

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)