107. BOG I PIJANAC

 

        Jedan je pijanac sve više tonuo u svoju bocu. Najprije je pio po čašu, potom po dvije, potom po bocu, naposljetku po bure. Budući je bio imućan, kupovao je svoje piće na svoj račun. Ali kad je rasprodao kuću, imanje, i dragocjenosti, počeo je piti na tuđ račun, to jest, na poček i vjerodajnicu, što je značilo da  je slabo imao čime vraćati dug, kamoli jamčiti za novi.

        “Živim zato da bih pio”, bulaznio je sav podbuo, očajan, i ogorčen na Boga. “Kakva mišja rupa, ovaj život! Kakva kaljuža, ovaj svemir! Zar mi taj vaš Divni Stranac ne može pomoći”?

        Nije znao komu se obraća govoreći “taj vaš...” No jednoga dana Divni Stranac uđe k njemu u ogoljelu sobu, i reče poslovno, na način stolara, ili električara:

        “Da, Ja ti mogu pomoći, ali samo ako imaš čime platiti. To jest, ako uopće želiš da ti pomognem”.

        “Želim”, jadno i smeteno progunđa pijanac. “Reci mi, Gospodine, jesi li ti moja snotvorina, priviđenje moje umobolje? U slučaju da si stvaran, oprosti mi što Te sravnjujem sa štakorima. Jer po sobi mi šetaju štakori, i nikada ne znam jesu li iz podruma, ili iz moje glave. Tako i za Tebe ne znam, ne bio Ti meni uvrijeđen...”

        “Hajde, svejedno. Ja sam Ja, i tu sam s tobom, govorim ti. Dakle... Želiš li se zbilja skinuti s pića”?

        “Želim, zbilja. Ali to je nemoguće”.

        “Ja valjda znam što je moguće, a što nije. Slušaj i zapamti: prije no što iskapiš čašu, najprije ju ponudi Meni”.

        “I to je sve”?

        “To je sve”. 

        “Ne mogu vjerovati da je to tako lako. Pa ljudi se liječe, i na dugim su mukama. Ali s Tobom je, izgleda, svašta moguće, što s drugima nije”.

        “Obećaj mi da ćeš svaku, baš svaku čašu najprije ponuditi Meni”.

        “Obećajem. Odsada ćeš imati stotinjak takvih ponuda na dan”.

        “Bit će Mi drago. Ne zaboravljaj Me, molim te”.

        I Divni ode.

Čovjek se zamisli nad svijetom, Bogom, sobom. Onda polako, svečano natoči vino u čašu, i jednako svečano, sa sasvim malim samopodsmjehom, ponudi čašu nevidljivu gostu:

        “Evo Ti, uzmi, i po dogovoru popij...”

        Čudno, vino u čaši zadržalo je vinski ukus, ali alkohol je nekud ispario. Pijanac je pio vodu s ukusom,  bojom, i mirisom vina. Otvori drugu bocu. Isto. Onda uze bjesomučno natakati rakiju. Svaka čašica koju je ponudio Strancu, pretvarala se u nešto obično. I čovjek uvidi da mu ni vino ni rakija više ne prijaju. I opet se zamisli o životu, o sebi, o Bogu.

        “Što ću umjesto alkohola, Stranče, ako Boga znaš“?!

        Danima se tako pitao, bazajući ulicama, traveljajući po krčmama, trabunjajući sam sa sobom. A onda, jednoga jutra bodro izjavi:

        “Jutros ću sebi dopustiti jednu onakvu... običnu. To jest, bez prethodne ponude Njemu. Neće On valjda primijetiti”.

Popije neponuđeno, i istoga se časa strovali kao gromom ošinut. Ležao je teško dišući, hripljući, nemoćan pomaknuti se. Malo pomalo prikupi snagu i dopuzi do kupaone, gdje stane povraćati, povraćati, povraćati.

        Cio je dan povraćao.

 

Uvečer navrati Stranac.

        “Ovo mi nisi smio prirediti”, promumlja pijanac.

        “Ovo si nisi smio prirediti”, kao jeka ponovi Stranac.

        Čovjek Ga pogleda, po prvi puta istinski radoznalo.

        “Kako si samo ušao? Ne sjećam se da je zvonilo, niti da sam ikomu otvorio vrata”.

        “Nisam htio zvoniti, jer sam znao u kakvu si stanju. Stoga sam ušao kroz zid, što inače izbjegavam. Ne želim da Me ljudi pamte po čudima”.

        “Ti, znači, nisi moja utvara? Moja umišljotina”?

        Stranac mu bez riječi pruži krepku ruku, pomogne mu stati na noge, dovede ga do kreveta, i polegne ga na nj. Zatim sjedne na krevet i reče mu:

        “Jesi li se konačno uvjerio da se možeš riješiti pića? Naravno, ako želiš“.

        “Uvjerio sam se. Imao si pravo. Ali da budem iskren, Stranče, Divni Stranče...”

“Kaži...”

“Da, vidim da mogu. Ali nisam uvjeren želim li to. Jer ja volim onaj svoj kratki užitak u piću, i voljan sam ga plaćati svakojakim jadom i beščašćem. Zato me, molim Te, odriješi obećanja da Ti moram ponuditi svaku čašu...

 

 

        Bez našega pristanka, ni makac iz pakla...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)