1. BOG I PASTIR

 

        Jedan je pastir, čuvajući po cijeli dan ovce, razmišljao i razmišljao, ali nije bilo u blizini nikoga da s njim podijeli svoje misli.

        “Kad bi bilo Boga, ja bih Ga pozvao na domjenak”, njurgao je. “A ovako, mogu samo kazivati ovcama što mi je na umu”.

        Ovce ga, naravno, nisu razumjele, zaposlene punjenjem sebe, te nisu dizale glavu od toga posla. Pastir stade u pijesku crtati štapom krug - znak Boga. Odjednom s druge strane pijeska ugleda stranca, koji je tu sjedio sasvim prirodno, kao svoj na svojemu. Skinuo je sandale i bose tabane s užitkom prepustio pijesku.

        “Odakle ti”? upita pastir, čvrsto zgrabivši štap.

        Stranac pokaže put neba.

        “Što – pilot si”?!

        “Ne. Ja sam Bog. Zar Me nisi zvao”?

        “Ti Bog?! Hajde, ne trabunjaj. Imamo mi takvih u selu”.

        “Ti ćeš biti sljedeći među takvima. Hej, zar Me nisi htio nešto pitati, nešto sa Mnom podijeliti”?

        “Istina, jesam. A gle, Ti to znaš. Možda si ipak Bog”?

        “Kazuj...”

        “Pa dobro. Eto, mene zanima kako je to Bog stvorio sama Sebe”!?

        Stranac se smijao, kao da je čuo davno zaboravljenu šalu.

        “Znaš, umalo sam zaboravio te stvari. Vrijedi Mi što sam sletio na tvoje polje. Dakle, Ja sam najprije stvorio Svoju Majku...”

        “Ah, opet buncaš i traveljaš. Kako može dijete stvoriti majku? Bar se u našemu selu to tako ne može”.

         “Bog sam, čuješ li? Mogu kad hoću. Kad Mi se zahtjelo, stvorio sam Ju. Zašto se čudiš? Prvo je sjeme, pa onda stablo, pa onda iz stabla opet sjeme, zar ne”?

        “Hm. A zna li Tvoja majka da si Ti Nju stvorio”?

        “Ne zna. Ona misli da je starija”.

        “I Ti Ju puštaš da tako misli”?

        “Puštam Ju”. 

        “Čudnih li običaja”.

        “Ali to se nije dogodilo samo jednom, da znaš“.

        “Što – mnogi si puta stvarao Sebe, to jest, Nju”?!

        “Stalno, prijatelju, stalno. Samo – zaboravi se to. Baš zbog te stalnosti. Dobro je podsjetiti se - kao sada s tobom”.

        “Hajde, hajde. Kako to može biti stalno, pa sve da si i Bog”?

        “Ja uvijek tako, vjeruj Mi. Rađam Sebe kroz sve vas. Majka svakoga od vas i Moja je majka. Razumiješ li”?

        “Ne bih rekao da razumijem. Ali možda bih i mogao, kad bih zapeo”.

        “Nemoj zapinjati, zasada ti je dosta”, reče Bog. “Odoh Ja da budem opet malo nevidljiv”.

        “Hej, Bože, ako jesi”! uzviče se pastir. “Ostadoše Ti sandale, nemoj da jurim za Tobom, kad ne znam gdje stanuješ“!

        “Obuci ih, tvoje su”, čuo je još Božji glas. 

 

        Ostane pastir, pomalo zblenut oko pitanja s kim li je maločas razgovarao.

        “Mora biti, ni s kim”, zaključio je.

        Ali tu su bile sandale. Dobre, čvrste. Malo iznošene, ali od jake kože. Obuče ih, i uvidi da su mu po mjeri.

“Ipak, netko je tu bio. Po svoj prilici, neki probisvijet”.

Ne znajući što dalje misliti o sandalama i Onomu tko ih je ostavio, digne se i krene put stada, jer već se bližila večer. Zviždukao je, lagan i razdragan. Osjeti da sandale same idu, gotovo ne dodirujući tlo.

        “Samo da ne bude veća zbrka, nego što bih mogao podnijeti”, reče pastir glasno, polako, pogađajući se s nekim nevidljivim.

A onda zakorači nad vodu, i ne potone. Zakorači zrakom i oblakom, i ne padne. Ode, i ne vrati se. Pođe, i nađe se na mnogim mjestima odjednom. Potrči, i sva mu se vremena nađu u džepu.

 

A u selu su ga ubrzo potom oženili, da mu srede misli u glavi i želje u stegnima. Pa mu žena rodi dijete, i onda još jedno, i onda još mnogo njih. I nitko, ni on sam, ne primijeti da ga nema – da su ga sandale odnijele u nastavak razgovora. 

        Tako neki odu, i tek poslije saznaju da su otišli, dok neki drugi.

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)