BOCCACCIOVA PRICA O SOKOLU
Boccaccov Dekameron je
čisti realizam I kada pogledamo tu razvojnu liniju koja se proteže od talijanske renesanse onda vidimo da ona tvori takoreći dominantnu kulturnu I duhovnu komponentu talijanskoga narodnoga bića. U osnovi ovoga realizma jeste naravno socijalna tematika prožeta smjehovnom kulturom naroda oslobođenoga stega prijašnjega političkoga poretka. Od svih velikih pisaca svjetske književnosti Boccaccio je I dan danas najpopularniji, najviše izučavan, najbolje shvaćen i ocjenjen. U čemu se dakle sastoji taj realizam? On se sastoji ponajviše u Boccacciovoj izuzetnoj sposobnosti literarne sinteze narodne mudrosti u njenoj stihiji starinskih provincijskih načela, izreka, poslovica, poznatih ili manje poznatih događaja, školskih farsi iz usta mudraca I lakrdijaša podjednako. Odatle taj demokratizam. I nesumnjivo je riječ o najdemokratskijem među svim velikim začetnicima novije europske književnosti. Ovaj demokratizam izvorno potiče I iz Boccacciovih narodnih izvora I narodnosti literarnih slika koje imaju svoje mjesto u cjelini razvoja talijanske narodne kulture. A ova kultura je u bitnome smjehovna narodna kultura kao što je I stravaralaštvo smjehovnoga karaktera. S obzirom na talijanski srednji vijek Boccacciov svijet smjehovnih formi I njihovih manifestacija suprotstavljao se u bitnome oficijelnoj I ozbiljnoj crkvenoj I feudalnoj srednjovjekovnoj kulturi. Sve raznolike manifestacije I izraze narodne smjehovne kulture u Boccaccia su svetkovine, različita ulična smjehovna prikazivanja ili se pak upućuje na smjehovnu literaturu koja je I usmena I pismena I na latinskome I na narodnom jeziku, slobodniji ulični govor I različite forme I žanrove toga uličnoga govora koji sveukupno odražavaju jedinstvenu smjehovnu stranu života prisno se međusobno povezujući I raznoliko prepličući jedno sa drugim. Dakle taj je realizam imao u vidu narodni duh koji kod Talijana jeste svagda shvaćenim u smislu jednog status quoa kojem u bitnome manjka elemenata transcedencije. Odatle De Santcisovo veličanje Dantea. Jer u bitnome biti u realnom svijetu na način tog svijeta nije dovoljno u izvršenju naših zadaća stvaranja totalne sinteze I preinake toga svijeta. Razumjeti svijet nije dovoljno. Razumijevanje može biti uporište u našem svakodnevnom životu I radu ali ukoliko nedostaje praktičan pokušaj da se svijet promijeni tada dakako to razumijevanje jeste puka kontemplacija o stanju stvari. Dočim je riječ o tome da se svijet promijeni. I ova promjena nije na način totalne destrukcije religijske ideje katoličanstva nego takoreći povratak na zdrave osnove katoličanstva gdje crkveni život ili komunalni život I život cjelokupne zajednice biva u bitnome određen sistemom moralnih vrijednosti u jednom jedinstvu prirodnopovijesnog bitka koji goni ka višim svrhama. To je jako važno shvatiti u de Santisovim razmišljanjima. Međutim I kod Boccacca su također dati slični elementi, možda ne još dovedeni do pune samosvijesti ali svakako do ideje da sretan I kreposan život znači prije svega pronalaženje našega mjesta u svijetu na način jedne pristojne mjere bez koje nije moguće zamisliti naše odnošenje spram drugih ljudi. A o toj mjeri priča Boccaccio pored ostaloga I u svojoj prič
i o siromašnom vitezu I njegovom sokolu:
Bijaše negdje u provinciji Toskana jedan vitez kojega su mnogi pamtili po svome sokolu ali bijaše prili
čno siromašan I ubog. U mladosti imaše jednu veliku neprežaljenu ljubav zbog koje kasnije ostade sam a ona se bogato uda I rodi jedno zdravo muško dijete. Godine su tekle dokle jedared to dijete teško ne oboli te mnogi misljaše da je bolest fatalna. Sirota majka se zamisli pa zapita mladića: "A sine što bi ti htio da ti majka sada ispuni kao jednu od tvojih želja?" misleći da će biti razloga da dijete tako prizdravi. A mladić još onako krhak I bolan veli: "Ja bih majko ako bi mi mogla nabaviti onoga sokola što ga vitez ima!" I ona se pristavi, obuće najbolje halje, priveže sebi čitavu svezicu dukata pa se dadne na put kod viteza. U međuvremenu vitez dobije obavijesti o njenu putu pa se sav snebi jer bijaše stara ljubav I stare uspomene posrijedi a on ne imade ničega da je ponudi. Te se dosjeti I teškom mukom odluči da će joj za ručak pristaviti ono najljepše I najbolje što ima - a to bijaše baš taj njegov soko. I skuha on ručak, fina juha od sokola pa onda još I sokolski gulaš ala vild pa tako skromnim manirima ponudi dami ručak. I tek što ručaju kada veli ona vitezu: "Znate postovani viteže moj dječak je teško bolestan ali je izrazio želju da će mu sigurno biti mnogo lakše ukoliko od vas dobije nešto na uslugu. Ja sam spremna I bogato platiti za to." A vitezu bijaše mnogo neugodno na te njene riječi pa joj veli: "Molim vas princezo, zaboravite sada na te prizemne stvari, ako će dječaku biti lakše ja sam svakako spreman da dam sve što je u mojoj moći nebili mu bilo bolje, nego recite mi što je to, što to dječak iska od mene?" A ona veli: "Pa znate on iska vašega sokola od kojega bi mu mnogo bolje bilo." A na te riječi snebi se vitez pa skoro povuče hanđara na sebe jer je on svoga jedinoga sokola iz ljubavi prema princezi spremio njoj za ruč
ak.
zlatan gavrilovic kovac
bglavac
irida
edin.kecanovic
