BOCCACCIOVA PRICA O SOKOLU
Boccaccov Dekameron je
čisti realizam I kada pogledamo tu razvojnu liniju koja se proteže od talijanske renesanse onda vidimo da ona tvori takoreći dominantnu kulturnu I duhovnu komponentu talijanskoga narodnoga bića. U osnovi ovoga realizma jeste naravno socijalna tematika prožeta smjehovnom kulturom naroda oslobođenoga stega prijašnjega političkoga poretka. Od svih velikih pisaca svjetske književnosti Boccaccio je I dan danas najpopularniji, najviše izučavan, najbolje shvaćen i ocjenjen. U čemu se dakle sastoji taj realizam? On se sastoji ponajviše u Boccacciovoj izuzetnoj sposobnosti literarne sinteze narodne mudrosti u njenoj stihiji starinskih provincijskih načela, izreka, poslovica, poznatih ili manje poznatih događaja, školskih farsi iz usta mudraca I lakrdijaša podjednako. Odatle taj demokratizam. I nesumnjivo je riječ o najdemokratskijem među svim velikim začetnicima novije europske književnosti. Ovaj demokratizam izvorno potiče I iz Boccacciovih narodnih izvora I narodnosti literarnih slika koje imaju svoje mjesto u cjelini razvoja talijanske narodne kulture. A ova kultura je u bitnome smjehovna narodna kultura kao što je I stravaralaštvo smjehovnoga karaktera. S obzirom na talijanski srednji vijek Boccacciov svijet smjehovnih formi I njihovih manifestacija suprotstavljao se u bitnome oficijelnoj I ozbiljnoj crkvenoj I feudalnoj srednjovjekovnoj kulturi. Sve raznolike manifestacije I izraze narodne smjehovne kulture u Boccaccia su svetkovine, različita ulična smjehovna prikazivanja ili se pak upućuje na smjehovnu literaturu koja je I usmena I pismena I na latinskome I na narodnom jeziku, slobodniji ulični govor I različite forme I žanrove toga uličnoga govora koji sveukupno odražavaju jedinstvenu smjehovnu stranu života prisno se međusobno povezujući I raznoliko prepličući jedno sa drugim. Dakle taj je realizam imao u vidu narodni duh koji kod Talijana jeste svagda shvaćenim u smislu jednog status quoa kojem u bitnome manjka elemenata transcedencije. Odatle De Santcisovo veličanje Dantea. Jer u bitnome biti u realnom svijetu na način tog svijeta nije dovoljno u izvršenju naših zadaća stvaranja totalne sinteze I preinake toga svijeta. Razumjeti svijet nije dovoljno. Razumijevanje može biti uporište u našem svakodnevnom životu I radu ali ukoliko nedostaje praktičan pokušaj da se svijet promijeni tada dakako to razumijevanje jeste puka kontemplacija o stanju stvari. Dočim je riječ o tome da se svijet promijeni. I ova promjena nije na način totalne destrukcije religijske ideje katoličanstva nego takoreći povratak na zdrave osnove katoličanstva gdje crkveni život ili komunalni život I život cjelokupne zajednice biva u bitnome određen sistemom moralnih vrijednosti u jednom jedinstvu prirodnopovijesnog bitka koji goni ka višim svrhama. To je jako važno shvatiti u de Santisovim razmišljanjima. Međutim I kod Boccacca su također dati slični elementi, možda ne još dovedeni do pune samosvijesti ali svakako do ideje da sretan I kreposan život znači prije svega pronalaženje našega mjesta u svijetu na način jedne pristojne mjere bez koje nije moguće zamisliti naše odnošenje spram drugih ljudi. A o toj mjeri priča Boccaccio pored ostaloga I u svojoj prič
i o siromašnom vitezu I njegovom sokolu:
Bijaše negdje u provinciji Toskana jedan vitez kojega su mnogi pamtili po svome sokolu ali bijaše prili
čno siromašan I ubog. U mladosti imaše jednu veliku neprežaljenu ljubav zbog koje kasnije ostade sam a ona se bogato uda I rodi jedno zdravo muško dijete. Godine su tekle dokle jedared to dijete teško ne oboli te mnogi misljaše da je bolest fatalna. Sirota majka se zamisli pa zapita mladića: "A sine što bi ti htio da ti majka sada ispuni kao jednu od tvojih želja?" misleći da će biti razloga da dijete tako prizdravi. A mladić još onako krhak I bolan veli: "Ja bih majko ako bi mi mogla nabaviti onoga sokola što ga vitez ima!" I ona se pristavi, obuće najbolje halje, priveže sebi čitavu svezicu dukata pa se dadne na put kod viteza. U međuvremenu vitez dobije obavijesti o njenu putu pa se sav snebi jer bijaše stara ljubav I stare uspomene posrijedi a on ne imade ničega da je ponudi. Te se dosjeti I teškom mukom odluči da će joj za ručak pristaviti ono najljepše I najbolje što ima - a to bijaše baš taj njegov soko. I skuha on ručak, fina juha od sokola pa onda još I sokolski gulaš ala vild pa tako skromnim manirima ponudi dami ručak. I tek što ručaju kada veli ona vitezu: "Znate postovani viteže moj dječak je teško bolestan ali je izrazio želju da će mu sigurno biti mnogo lakše ukoliko od vas dobije nešto na uslugu. Ja sam spremna I bogato platiti za to." A vitezu bijaše mnogo neugodno na te njene riječi pa joj veli: "Molim vas princezo, zaboravite sada na te prizemne stvari, ako će dječaku biti lakše ja sam svakako spreman da dam sve što je u mojoj moći nebili mu bilo bolje, nego recite mi što je to, što to dječak iska od mene?" A ona veli: "Pa znate on iska vašega sokola od kojega bi mu mnogo bolje bilo." A na te riječi snebi se vitez pa skoro povuče hanđara na sebe jer je on svoga jedinoga sokola iz ljubavi prema princezi spremio njoj za ruč
ak.
zlatan gavrilovic kovac
bglavac
edin.kecanovic
