BLAŽENSTVO SJEDINJENJA

BLAŽENSTVO SJEDINJENJA

Bila jedna draga, koja se rodila u nevrijeme, naime, prekasno: njezin je dragi već bio odmakao u godinama. Svejedno, ona ga je prepoznala, dok je bila još dijete. A kad je dorasla do djevojke, dragi se već oslanjao o štap, vid mu oslabio, zubi poispadali.

“Što da radimo, dragi”? pitala je draga, pomalo očajna. “Ja drugoga neću, a za tebe poći ne mogu”.

“Možeš poći za mene”, reče dragi, “ali ljubavnoga užitka ne možeš sa mnom ostvariti. Cio sam te život čekao, drugu nisam ni pogledao, a ti si, gle, zakasnila. Ako pođeš za mene, morat ćeš me njegovati, kao djeda, a kruna naše ljubavi ostat će nenošena, plod će ostati nezačet”.

“Svejedno, i to bih radije nego udati se za nedragoga”, odgovori draga.

“Hm”, propišti dragi. “Zbilja ne znam kako ovo razriješiti. Morat ćemo u nekoga upitati savjeta”.

Kad im je na vrata pokucao Divni Stranac, nisu se iznenadili. Jer dragi i draga bijahu dvije duše pri kraju zemaljskoga puta; preostao je tek korak do stizanja – a taj korak bijaše blaženstvo njihova ljubavnog sjedinjenja. Još samo to blaženstvo, nezadobivo s nekim drugim, ili s nečim trećim. No sjedinjenje je sada, zbog razlike u godinama, bilo osujećeno.

Divni Stranac sjedne između njih, kucne se s gutljajem rakijice u njihovim čašicama, i reče:

“Došlo je, dakle, do male zabune u nebeskim rasporedima”.

“Očito, Gospodine”.

“Dobro. Snaći ćemo se nekako, sići ćemo s glavnoga puta. Idemo priječacem, prestići ćemo zvijezdu na zalazu. Hajde, dajte mi svoje godine”.

Oni mu ih dadoše.

“A sada mi dajte svoje želje”.

Oklijevali su, ali učiniše kako je tražio.

“A sada mi dajte svoj vid i sluh”.

I to učiniše.

“Svoje pamćenje i misao”.

Učiniše i to.

“Sad mi recite što je ostalo”?