BLAŽENI PRIPROSTI DUHOM

 

“Što ti najviše voliš na Njemu”? pitali se ljudi međusobno, željni provjeriti i upotpuniti vlastito iskustvo. Sjedilo se ispod jasena, s lulom, u blaženu nedjelju. Zagrajaše ljudi, a onda jedan po jedan poče:

“Ja? Najviše Mu volim oči, onako zelene”.

“A ja, najviše Mu volim glas, onako blag, i ponekad kao da dolazi odasvud”.

“A ja, najviše Mu volim korak, tako lagan i čvrst”.

“A ja, najviše Mu volim smiješak”.

“A ja, najviše volim Njegove riječi”.

“A ja, najviše volim Njegove šale”.

“A ja, najviše volim Njegov dodir”.

“A ja, najviše volim kad učini neko čudo.”

I tako su se redali. Kad su se svi izredali, vraćali su se na svoj izbor i potanko ga tumačili.

Samo se jedan mladić, mlinarev pomoćnik, nije oglasio. Šutio je, slušao, treptao velikim, začuđenim očima.

“Hajde, kaži i ti”, obratiše mu se na kraju svikolici. “Kad smo svi, red je da i ti gukneš koju...”

Mladić još više ustrepta vjeđama. Pomiješa ruke, zamrsi ih, spetlja noge, ne otpetlja ih, i slog po slog ispenta:

“Je l’ ja...? Pa eto... Nema nijedne Njegove stvari... o kojoj bih smio reći: to najviše volim. Ne, nijedne. Znam samo da Njega najviše volim na svijetu”.

 

Jednostavno...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (neobjavljeno)