17. BLATNJAVI  SAN

        Divni Stranac stoljećima se pogađao s jednom dušom. Zvao ju je k Sebi uvijek iznova, a onda je vazda odgovarala da joj od svih staza i prilaza odgovara jedino ona blatnjava staza. A blato je, zna se, nedostojno Divote.

        Naposljetku, jedno je od njih popustilo. Bio je to Divni.

        “Dobro, ako misliš da drukčije ne možeš, kreni po blatu”, rekao je. “Ali kreni k Meni”.

        “Ne boj se da ću zabasati drugdje”, razgalila se duša. “Drugdje i drugo ne pada mi na pamet. Ti si mi ono jedino što hoću. Ali... jesi li siguran da Te neće povrijediti ovaj glib i kal po kojemu ću Ti doći”?

        “Siguran sam. Tvoja želja za Mnom potkupila Me, ali Me potkupila po Mojemu vlastitom zakonu i mjeri. Stoga - nisam ti učinio nikakav ustupak”.

        “Aj haj”! još se više razveselila duša. I ne časeći časa, uputila se onom blatnjavom stazom.

        Kako je gacala, kako šljapkala, tako je pazila da ne poprska blatom odjeću, kad su već opanci bili osuđeni na ljepljivi kal. No nije mogla spriječiti zlurado prskanje blata po kabanici i licu. Kraj nje je hodao Divni, lagan kao sjenka i bos, a djetinjski razdragan. Blato za Nj nije prianjalo.

        “Zar Ti nisi ja”? pitala Ga je duša, koja se u mnogim svojim životima načitala mudrih knjiga. “Pa kako Te onda blato ne dotiče, kao što, evo, dotiče mene”?

        “Pitanje se ne postavlja prvo Meni, već tebi, draga. Dakle, da upitamo: zar ti nisi Ja? Pa kako te onda blato uopće dodiruje”?

        “Ah, tako”, poskoči veselo duša, i zakorači svrh blata.

        Tako su išli, išli, išli.

        Kad su naposljetku stigli Njegovoj kući, ona htjede ostaviti blatnjave opanke u grmlju. Pogleda u svoje bose noge, i shvati da nema opanaka.

        “Gdje su mi opanci”? viknu. “S njima sam krenula na put”.

        “Na koji put”? upita On smiješeći se, i dolazeći iz dubine Svoje kuće.

        Ona se gotovo ljutnu.

        “Dogovarali smo se stoljećima o putu! Zar je istina da si to zaboravio”?

        “Nisam ništa zaboravio. Ali ti kažem da si maločas čitala knjigu o putovanjima, pa si nakratko zadrijemala. Ja sam za to vrijeme samo gledao tvoj san. I što sad hoćeš - da ga opet sanjaš“?

           Kad si s Budnim, ne čitaj sanovnike.