85. BLAGO U DUPLJI

 

        Jedan je siromašak svake noći sanjao da je našao blago. Dobro je vidio da se radi o zlatnicima starinske izrade; dobro je vidio i mjesto našašća: duplju u staromu deblu. Samo nije mogao vidjeti u kojoj je šumi to deblo, na kojemu je kraju svijeta ta šuma.

        Jedne noći glas u snu mu reče:

        “Deblo je u tvojoj šumi. Dobro pripazi kad ga pronađeš: jer duplja se zatvara i otvara kad joj padne na pamet, pa ti može ukliještiti ruku, ili te pak cijela zatvoriti  u sebi. Kažu da može ostati zadugo zatvorena, ako joj netko uspije uzeti blago”.

        Narednoga jutra čovjek krene u šumu. Bazao je po njoj cio dan, i nije našao deblo iz sna. Te noći glas mu reče:

        “Bio si samo korak daleko od debla...”

        Izjutra, opet krene čovjek, a ponese i vreću za zlato. I opet je cio bogovetni dan lunjao šumom ne nalazeći obećano. Opet mu se glas javi u snu:

        “Ma čovječe, bio si samo pedalj od debla...”

        Drugoga jutra, čovjek ponese dvije vreće – tako je bio uvjeren da će danas naći blago. Najčudnije od svega bijaše to, što ga je našao. Korak ga je naprosto donio pred deblo. U deblu zjapila duplja, u duplji svjetlucalo zlato. A sve nedaleko od njegove kuće.

        Čovjek žurno ubaci obje vreće u duplju, i stade objema rukama grabiti zlatnike, puneći prvu vreću. Kad ju je napunio, brže ju iznese, pa iskoči za njom i sam, dobro pamteći opomenu iz sna. Netom je iznio van sebe i vreću, a ono se duplja sa škripom zatvori.

        “Uh, dobro li sam izmaknuo”, obraduje se čovjek, i uputi se kući s vrećom zlatnika na ramenu. Bajkovito kao san, stvarno kao tri jave.

        Kako je putem odmicao, tako mu se glavom stala vrzmati misao:

        “Eh, ostade mi tamo ona druga vreća. Šteta je nje... valja mi... trebalo bi... pa da pokušam...”

        Kad se vratio, duplja bijaše opet razjapljena. Nalikovala je na krokodila, koji se sprema progutati neki krupan zalogaj. Kad se duplja otvorila, i kad će se zatvoriti, nije mogao znati. Oprezno je odložio  vreću sa zlatnicima ukraj debla, a onda hitro uljeznuo u duplju da potraži svoju praznu vreću i da ju, ako uzmogne, napuni.

        Čuo se zarđali zvuk.

       

Vreća sa zlatnicima čamila je pred zatvorenom dupljom, ne dočekavši svojega vlasnika. Ne znamo što mu je sada govorio glas u snu.

 

 

        Znati stati, ne znači zaostati. Ne znati stati, može značiti: nestati.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)