31. BIO JEDNOM JEDAN SANJAČ

 

        Bio jedan dječak, koji nije volio odlaziti iz sna. Svakoga jutra, kad bi se nevoljno  budio zbog odlaska u školu, on se bunio i jadikovao. Govorio je prijateljima iz sna:

        “Zašto moram ići u tu glupu školu, kad ovdje, s vama, učim i naučio sam mnogo toga o čemu škola nema pojma?”

        Prijatelji su ga tješili:

        “Mi smo i tamo,” uvjeravali su ga. “Mi smo svi tamo, jedni s drugima.”

        “Ja želim ići samo u školu iz sna,” tvrdoglavio se dječak. “U njoj sam najbolji učenik. U snovnoj školi sve same pohvale na moj račun. Tamo, u onoj drugoj školi, njegujem jedinice, i učiteljice me ne vole. Tko je uopće izmislio dan? Javu? Što će nam oni? Pitao bih to nekoga tko to zbilja zna.”

        “I mi bismo, i mi,” žuborili su prijatelji. “Uostalom, pitaj našega učitelja. On kaže da sve ima svoj razlog. Prije ili poslije mi ćemo ga doznati.”

        “Ali tko je izmislio prije i poslije?” jedio se dječak. “Uh, da mi ga se dočepati!”

        Dječak je iskreno iskazivao i njihovu ljutnju, tako da su se oni mogli smijuljiti.

        “Hej, smiri loptu. Mi radimo na tomu da prenesemo san u javu. To je naša zadaća. Što više sna u javu. Onda će i java biti nešto drugo - posve snošljiva.”

        Dječak se zamislio. Nalazio se već na putu u školu. Još uvijek je razgovarao s prijateljima iz sna.

        “Ali kako ću...?” zaustio je. Uto je već prekoračio prag škole, oglasilo se zvono, i glasovi prijatelja su utihnuli.

        Za vrijeme nastave, dječak je razmišljao o snu na javi. Zaključio je da i nije previše siguran da li mu se na javi ne događa ponešto od sna.

        “Dragi Bože,” reče dječak, “pokaži mi, molim Te, gdje se san krije na javi, naime, kuda ulazi, na koja vrata... Pitam zato da bih ga podržao, da bih mu pomogao. Onda bi nam svima bilo ljepše...”

        Te večeri, u snu, dragi Bog se pojavi u liku učitelja, pa mu reče:

        “Dijete moje, to je jednostavno. Kada na javi, po tvrdomu danu, dobro pogledaš neki predmet, i ne skreneš pogled, već dugo i uprto u nj gledaš, taj predmet neće izdržati, počet će treperiti, razizlaziti se iz svojega oblika.”

        “To je, znači, predmet-san?” upita dječak.

        “Oh, ne. To je predmet-java.”

        “Kako?” zbuni se dječak.

        “Zasada je tako kako sam rekao. Sutra, po danu, počni s pokusom.”

        Izjurivši u jutarnju javu, dječak je ponavljao u sebi riječi učitelja.

        “Mislim da je svejedno, koji ću predmet izabrati,” mislio je. “Može biti moja bilježnica. Školska ploča. Nečije lice. Hm, vidjet ću.”

        Naslađivao se slobodom izbora. Naposljetku je osvetoljubivo izabrao jednu rečenicu, ispisanu na školskoj ploči. Smatrao ju je glupom. Uprto se zagleda u nju. Nemilosrdno ravno i neskretno. Odlučan da je provjeri, da provjeri sebe.

        Sudrug u klupi munu ga u rebra, ali dječak ne odustane od svojega ušiljenoga, usredotočenog pogleda. Imao je povjerenja u učitelja iz sna. Znao je da ozbiljno istražuje javu - ali i san.

        Onda rečenica poče titrati. Popuštala je. Nije više bila nadmoćna, nesumnjiva. Mrvila se. Slova se stadoše svlačiti iz oblika.

        Dječak ju je pogledom pitao što je i tko je. Ona je odgovarala: “Eto, magla sam, časovit sam skup, sklop, i oblik.”

        Otpuštala je molekule iz službe sebi. Molekule su curile na sve strane, perući se od uspomene na nju. Rečenica se rastakala pred upitnim, nepopustljivim pogledom, koji ju je pitao ono, što ju nitko nikada nije pitao. Naposljetku se zaustavila na crti nestajanja, drhteći s obje njezine strane.

        “Aha,” reče zadovoljno dječak. “Pa ti skoro i ne postojiš.”

        Kod kuće se istim pogledom zagleda u čašu na stolu. Staklo je smjesta zasvjetlucalo od straha. Sirota čaša odmah se predala. Je li bila od krhkije građe nego rečenica, ili je dječakov pogled u međuvremenu stekao prodirniju moć? Onda dječak stade istraživati ima li išta u njegovoj okolici, što može odoljeti snazi njegova pogleda. Ne nađe ništa.

        “Sve je to magla, ta java,” zaključi.

        Te noći učitelj se smiješio.

        “Valjano obavljena zadaća. Za peticu,” reče.

        Dječak je bio ponosan.

        “Rekao sam prijateljima da sam najbolji učenik. Ja to znam. I ja znam da si ti najbolji učitelj.”

        “Ne zanosi se, nismo gotovi s pokusom,” objavi učitelj hladno. “Najprije, nismo suvislo zaključili kakva je ta java, koje si se ti toliko grustio...”

        “Java je tanka,” reče dječak. “Moj pogled ju odmah prosvrdla. Zapravo, ona nije istinski stvarna. Kad sam natjerao pepeljaru da se skine, htio sam znati da li se to meni samo čini. Pružio sam ruku na mjesto gdje je stajala. Bilo je prazno.”

        “Možda se to činilo tvojoj ruci?” dobaci jedan od učenika.

        “Eh, ja sam tada upitao oca gdje je pepeljara. Moj otac je pušač. On je pogledao na stol, ali ju nije vidio. Pogledao je svuda drugdje, ali ju nije našao. Pepeljara tada uistinu nije postojala. Razišla se, odšetala. Kao kad duhneš u zrelu glavu maslačka.”

        Narednih se dana dječak zabavljao gurajući predmete iz njihova vidljiva i opipljiva oblika. To je bilo njegovo neobuzdano veselje. Kao da je zapovijedao sudionicima karnevala da skidaju krinke. I svi su skidali krinke, ispod kojih nije bilo lica.

        Jedne noći učitelj vrlo nehajno prozove dječaka, i reče mu da se zagleda u svoju olovku. Dječak se zapanjio.

        “Zar ćemo i ovdje...?” promucao je. Htio je obraniti san, svoj san. Ali učitelj mu strogo reče:

        “Hvalio si se da si najbolji učenik. A gle, nije ti jasno...”

        Onda dječak istim, usredotočenim pogledom zastrijeli u olovku iz sna. Ona se jedno vrijeme branila, ali ne prođe dugo i olovka poče treperiti, gubiti svoj oblik, brisati svoje granice s okolicom.

        Dječak preplašeno pogleda učitelja.

        “Sada to isto učini s mjesecom,” naredi učitelj.

        Dječak je htio kriknuti da ne želi biti najbolji učenik, da ne želi obaviti pokus s mjesecom, da ne želi više ništa saznati, više ništa zaključiti. No prišao je prozoru i poslušno se zagledao u mjesec na nebu sna. Ubrzo je mjesec stao blijediti, titrati, urušavati se u bezoblik.

        “Sad se vrati u klupu,” reče učitelj.

        Pogružen, dječak se vrati u klupu, i obori glavu, uvrati pogled u oko. Ostali učenici osjećali su se isto kao i on - potreseno, smušeno.

 

        “Zar je i ovaj svijet magla?” prošapće poslije dvije, tri noći najbolji učenik.

        Učitelj se opet smiješio. Ali u tomu smiješku naziralo se nešto osobito. Nije u njemu bila samo nježnost. U tomu se smiješku vidjela potvrda, pohvala, i ponos učitelja, što je učenik položio ispit.

        “Recite mi,” reče poslije ljekovite stanke učitelj, obraćajući se svim sanoslovcima, “recite mi, što je onda jedino stvarno, što nije maska, što nije magla?”

        Odgovoriše svi, kao jedan:

        “To je sanjač, učitelju.”

       

        Učitelj se okrenu najboljemu učeniku.

        “Posljednji pokus,” najavi. “Hajde, sad se zagledaj u mene.”

        Dječak se zabode pogledom u učitelja. Kao nikad, uprto. Kao nikad, usredotočeno. Kao nikad, željan da siđe do dna ove tajne. Kao nikad, dugo, neskretno, nemilosno ravno. Kao nikad, sav u svojemu pogledu.

        Ali učitelj je od toga gledanja bivao sve stvarniji.

       

       

        San ti ponekad kaže i pokaže što on nije.     

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.