30. BIO JEDNOM JEDAN NAJBOLJI

 

 

        Bio jednom jedan najbolji pisac. On je najviše volio pisati drame - drame smijanja, psovanja, pjevanja, i plakanja, drame otkrića i tišine, drame mnogih uloga. Zbog toga mu je bilo potrebno najbolje kazalište.

        Sagradio je kazalište - veliko, s vijencima loža, počasnih i običnih, s neizbrojivim redovima golih i baršun-sjedala, s golemim suncima od svjetala, sa svjetiljkama prigušenoga sjaja, sa zastorima, kulisama, šaptačima - s pokretnom pozornicom, orkestrom, i korom. Kad je kazalište bilo sagrađeno, najbolji pisac upitao je samoga sebe:

        “Da, ali što ćemo s općinstvom? Zar će se moje drame igrati pred praznim gledalištem?”

        Najbolji pisac brže je bolje nacrtao pogodno općinstvo, jer on je bio i najbolji slikar. Općinstvo je u tamnim odijelima sjedilo u tišini, začarano i željno predstave. Zastor tek što se nije podigao.

        “Da, ali glumci?” sjeti se najbolji pisac. “Trebaju mi glumci, dobro uvježbani, predani svojim ulogama, naprosto, najbolji glumci...”

        I jer nije bilo druge, najbolji pisac se razdijelio na potrebni broj najboljih glumaca. Zastor tek što se nije podigao.

        “Čekaj,” reče sam sebi najbolji pisac-slikar-glumac. “A redatelj? Tko će sve to dovesti u red - sve te riječi, pokrete, glazbu, radnju? Gdje pod hitno naći redatelja, sposobnoga za takvu skladotvornu zadaću? Nema druge, moramo i to riješiti na svoj način...”

        I najbolji pisac prometne se u najboljega redatelja, jer on je i to bio.

        Zastor se u tomu času podigao. Među glumcima zavlada trepet nelagode - nije bilo šaptača. Bar nije bio na svojemu mjestu. Najbolji pisac-slikar-glumac-redatelj začas se spusti u šaptaonicu. I dok se tamo snalazio s debelim piščevim dramopisom, onaj drhtaj nelagode zarazi sada orkestar - jer još uvijek nije bilo dirigenta. Sljedećega se časa pojavi i dirigent - najbolji, dakako. On je bio najbolji zato, jer od njega nije bilo boljega svirača flaute, boljega bubnjara, bolje violine, bolje strune.

        Drama je poplavno i besprijekorno tekla pozornicom. Glumci su se pokazali odani svojim ulogama, orkestar glazbi, glazba sluhu, općinstvo predstavi, redatelj piscu, pisac svima njima. Kazalište bijaše prepuno, naginjalo se s boka na bok, poput pretovarene galije.

        Najbolji pisac znao je napamet svaku riječ i pokret svoje drame i predstave, pa ipak je u njoj uživao sa svom svojom neusporedivom radoznalošću.

        Općinstvo bijaše prošarano dojmovima divljenja, otpora, straha, uzbuđenja, radosti, pobune, iznenađenja, gorčine... Ono se posvema prenijelo na pozornicu, zaboravivši da sjedi u odvojenu, gledališnom prostoru. U tami su vrcale iskre strasti.

        Onda se jedan gledatelj glasno nasmijao. Nije se nasmijao predstavi, nasmijao se sebi.

        “Zbog čega se ja toliko uzbuđujem gledajući predstavu, kao da se o mojoj koži radi?”

        I on bezobzirce ustane, uzbunivši cijeli red.

        “Izlazim,” objavi. Nije bio od uglednijih. Nije imao ni dovoljno tamno odijelo.

        Nekako se probatrga kroz red opijenih gledatelja-slušatelja. Neki su ga ljutito psovali. Kad je izašao na vrata kazališta, odahnuo je. Tamo je stajao najbolji pisac, koji je također hvatao neobojen zrak.

        “Uzmi,” reče jedan od njih, nevažno koji. 

        Jedan od njih uze - možda cigaretu, možda žvaku, možda nešto treće.

 

        Bio je to, naravno, najbolji gledatelj, onaj, kojemu je predstava bila namijenjena.

       

 

        Užitak je najboljemu stvoriti najbolje, pomoću manje najboljih.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.