28. BIO JEDNOM JEDAN LABUDOV VRAT

 

        Bio jedan labud, u kojega je bio dijamantni vrat. Tanak, vitak, vrat je plesao na suncu, i sve što bi labud pio, proziralo se kroz dijamantne stijenke. Naročito se proziralo crveno vino. Budući da je labuđi vrat najviše volio to piće, prizor je najčešće bio blistavo rujan, i mnoge su se oči širile, gledajući ga, i mnoge su od mnogih blistale, odražavajući ga.

        Labuđi se vrat stalno lomio i stalno bivao cio. Ostali dijelovi labuda nisu to razumjeli, niti su znali da se tu ima što razumjeti. Labud je plovio kao otmjeni i samosvojni labud, a ipak, bio je to isključivo njegov dijamantni vrat, koji je upravljao pokretima i voljom.

        Jednoga je dana labud neoprezno uplovio u mrtvouzlu vodu, kojom je završavao jedan od rukavaca jezera. Voda bijaše tamo tmasta i masna, na površini tvrdo zakorena.

        “Tko ovdje stanuje?” pitao se, bolesno radoznao, uljezajući sve dalje u mrki čvor.

        Površinom su skakutale krastače, uvjerene da je ispod njih čvrsto tlo. Labud ih je gledao s gađenjem. A onda je od gledanja ožednjeo.

        “Što sad?” pomisli labudova glava. “Gadi mi se, a gle, žeđam...”

        Od te je misli još više ožednjeo.

        “Moram zaroniti duboko ispod površine, da bih došao do pitke vode,” zaključi glava. “Moram to izvesti ne časeći časa, i vješto.”

        Ali vrat se nije htio prignuti. Koliko god je labud pokušavao spustiti glavu do vode, vrat je ostajao dijamantno tvrd i nesavitljiv. Labud se uplašio.

        “Što se događa?” vrisnu svakim perom. “Ja sam bolestan! Ukočio sam se! Umrijet ću! Možda sam već umro!”

        Kod labudova je tako - kad pomisle smrt, smrt je blizu.

        Progovorio je tada dijamantni vrat:

        “Ludove, zar ne znaš da ja ne mogu piti prljavu vodu? Ugušio bih se pri prvomu gutljaju! Ja sam tvoj čisti i besmrtni dio. Ti si sada zalutao. Otplivaj natrag, dok još možeš. I žrtvuj mi svoju žeđu za bljutavim pićem!”

        Onako smušen i uplašen,. labud ga nije čuo. Udarao je krilima po sluzavoj i ljepljivoj kori. Kora stade pucati. Kroz pukotine počeše brboriti mjehuri strašnoga vonja.

        “Avaj,” zakrklja labud, i prestade disati.

        Krastače su ga gledale izvitoperenim očima. Čudile su se zašto labud neće nešto što one hoće, i zašto hoeć nešto što one neće, i čega zacijelo nema. On je još uvijek, u samrtnomu batrganju, pokušavao zaroniti ispod mrtvouzle površine. No vrat je bio nemilosrdno uspravan.

        Izdišući, labud se sjeti da mu valja odustati, i da bi se morao vratiti, dok još pamti put. Prestade se boriti. Odlane mu. Pokuša tada pokrenuti noge. No više nije tako nešto umio. Od straha mu se bijahu zaključali pokreti. Utaman im je zapovijedao da se otključaju.

        “Ne mogu,” zastenjao je. “Okovan sam! Mrtav! Stvrdnut! Ostat ću ovdje, u ovoj smradotočini!”

 

        “Do viđenja,” reče dijamantni vrat, i tanak, rasplesan, blistav, otplovi kroz tamu.

        Kad je izbio na osunčano jezero, oko njega se uskoro počeo ocrtavati novi, posve isti labud. 

       

         

       Priča o Trojstvu priča je o tijelu, umu, i Bogu. Samo Jedno od troje zna put k Sebi kroz ostalo dvoje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.