1.        BIO JEDNOM JEDAN DLAN

 

        Bio jednom jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Plesao je sâm, kao zaljubljeni paun, u zraku juga. Prsti su mu vijugali, kovrčali se poput frule, tanani i zlatni, u muzici plesnoga zakona.

        Ali dlan nije želio zakonosloviti, želio je milovati svijet.

 

        Bio jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Plesao je kao samotni paun, u zraku juga. Iz njega su se izvijali prsti, tanani i zlatni, zaljubljeni, skladotvorni. Slušao ih je ples-svijet. Dlan se uzbacio prstima, prosuo se po svijetu, rosno, i to je bio sav zakon, koji je ikada svijetu dan.

 

        Bio jedan paun, koji je plesao svijet. Ali svijet to nije znao. Svijet je mislio da je on plesač.

 

        Bio jedan ples, koji je mislio da mu plesač nije otac. Plesač, otac, paun, dlan, plesao je i plesao, jer je bio zaljubljen. U svoj ples. U sebe. Da, nije razlikovao svoj ples od sebe. Ali ples to nije znao.

 

        Bio jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Ali svijet to nije znao, mislio je...

        Dlan je želio milovati svijet.

        Milovao je svijet.

        I to je sav zakon, koji je ikada svijetu dan.

 

 

        Ako čovjek živi ovaj zakon, kakav mu je drugi nauk potreban?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.