15. BIO JEDAN ZEČIĆ

 

        Bio jedan zečić, kunić, koji se zaljubio u mačku. Zaljubio se u mačku, jer nikada nije vidio zečicu.

        Stanovao je u drvenoj kućici na balkonu, zarobljenik raznježenih ukućana. Mačka bi tu i tamo protumarala dvorištem, lijeno, razbludno. Onda bi zečić pokušavao oponašati mačkin hod. Nije uspio, samo se zapletao stražnjim nogama u prednje. Tu i tamo, mačka bi se oglasila mijaukom, ponekad mazno, ponekad divlje. U odvrat, zečić je uzalud pokušavao izmucati iz sebe kakav-takav glas.

        Jednoga dana mačka više nije došla. Zečić ju je čekao, ne odmičući se od ograde balkona. Dan bez mačkina baršun-hoda preko dvorišta, za zečića se nije ubrajao u dane. Tugovao je, a da nije znao da tuguje. Samo je znao da se ne smije odmaknuti od ograde balkona, od pogleda u dvorište. Jer on nikada nije vidio zečicu.

        Jednoga je jutra na balkon sletio kos. Zapjevao je. Zečić ga je zabezeknuto slušao i gledao. Kos je oprezno doskakutao do drvene kućice, da bi kljucnuo zečićevu hranu. Tada se zečić odmaknuo od ograde. Kos je prhnuo na prozorsku dasku. Nakrenuo je glavu, gledajući zečića, ljubopitno i vragoljasto. Opet je zacvrkutao. Kad je odletio, zečić ostade zagledan u nebo. Pogađate, zaljubio se u kosa.

        Sljedećega jutra, zečić je pokušao kljucati njuškom svoj zajutrak, na način ptice. Raznježeni ukućani pomisliše da je njihov zečić doista poseban, neobičan, gotovo nastran. Ali on samo nikada nije vidio zečicu.

        Kos je cijeloga ljeta dolijetao, slijetao, odlijetao. Onda... više ni njega nije bilo. Možda ga je ščepala neka grabljivica. Zeić ostade zagledan u nebo. Tugovao je, ne razumijevajući zašto više nema kosa. Zašto uvijek mora doći dan kad nekoga više nema.

        Onda, onda, onda... pojavila se bubamara. Malena, crvena, sa sedam crnih točkica. Vazda sitno užurbana. Na putu prema vrhu lista, pažljivo baratajući nožicama, bubamara je istraživala okoliš, i na kraju odlučila nastaniti se u gredicama balkonskoga cvijeća. Bubamara, vazda revna, vazda neumorna, a nijema kao i zečić. On se zagledao u to malo čudo. I zaljubio se u nj.

        Kad je jutrom otvarao oči, zaposlena crvena točkica bila je tu. Uvečer, prije spavanja, bila je tu. Nije više buljio u dvorište, u nebo. Balkon je postao svijet. Nije više ni mucao, ni kljucao.

        Zečić se tako zaljubio u bubamaru da je jednoga jutra osvanuo s ružičastom dlakom. Ukućani nisu vjerovali očima. Prali su zečića. Ali ružičasta boja postajala je sve ružičastija. Na dlaci se uskoro pojaviše crne točkice - svakoga jutra po jedna, sve dok se nije navršilo sedam točkica.

        Zabrinuti ukućani nosili su ga kod veterinara. Veterinar je izjavio da je zečić inače zdrav i običan, a što se tiče ružičaste dlake, hm, to da spada u prilično nečuvene slučajeve, ali Bože moj, itd.

        Vijest o roza zečiću jurnula je susjedstvom. Potom niz ulicu. Potom do igrališta. U školsko dvorište. Potom se obznanilo u novinama. Dolazili su ljudi da se čude zecu ružičaste dlake sa sedam crnih točkica. Neki su znanstvenici predlagali objašnjenja za ovo ili protiv onoga, pa su zečića kao dokaz ili protudokaz unosili u svoje knjige.

        A sve je to bilo stoga, što zečić nikada nije sreo zečicu.

       

 

        Sebični i nerazumni izobliče živote onih, koje vole.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.