29.  BIO JEDAN ZBILJA PRAVI ČAROBNJAK

 

        Bio jedan zbilja pravi čarobnjak. Što je on sve znao i umio! Stao bi pred planinu i rekao:

        “Hajde, narasti za stotinu i osam metara.”

        U tili čas planina bi narasla za stotinu i osam metara. Onda bi se čarobnjak okrenuo prema selima u podnožju planine, i rekao:

        “Ne želimo da se ovomu itko začudi. Svi neka misle da je planina oduvijek bila  tako visoka, koliko je sada.”

        Tako nitko nije saznao za čaroliju. Tako nitko nije saznao za čarobnjaka.

        Koračajući stazom kraj polja, čarobnjak je rekao:

        “Prožiri se, polje, i rodi žita dvaput više nego kad si bilo najrodnije. Ali neka nitko ne primijeti promjenu.”

        Polje je donijelo dvostruko veći urod, a svi su mislili da je oduvijek tako i bilo. I nitko nije slutio da u njihovu selu živi veliki, pravi čarobnjak. Jer čarobnjak je tako htio, i to je bila njegova najistinskija čarolija.

 

        Jednoga dana... (zbilja, priče nema bez toga jednoga dana, kad se dogodi odstupnica od pravila), jednoga, dakle, dana, čarobnjak se uputio u svoju uobičajenu šetnju. Putem je čarolijao s krasuljcima, gundeljima, vilin-konjicima, i mravima, mijenjajući sate za minute, crveno za plavo, naprijed za natrag, kako se već prohtjelo njegovoj mašti. Pritom nije morao začarobirati oči livade, mrava, ili ptica - njima je svaka promjena bila koliko obična, toliko i čudesna.

        Starac (jer bio je već priličnih godina), sjede na obalu jezerca, pozove jednu ribu i reče joj:

        “Ribo, ded, zapjevaj mi nešto.”

        Riba izroni, otvori mesnata usta, i odatle se onda izvije neobičan zvuk, kao u zabrtvljene frule.

        “Bistrije, bistrije, ribo,” reče vedro čarobnjak, “ti si bar stvor, koji ljubi bistrinu.”

        Riba tada zapjeva ama prekrasno.

        “Sopran, ne alt, ribo, sopran. Puccinija, ribo, ariju Toske.”

        I riba je zapjevala ariju Toske iz “Toske.”

        Čarobnjak je spustio vjeđe niz obraze, i zadrijemao. Riba je pjevala i pjevala, te se od njezina pjeva mreškala voda.

        Putem kraj jezera naiđe tada seoski pijanac, osoba neizbježiva za svako selo, spodoba poput talismana. Začuje on pjevanje, pogleda, i ne povjeruje očima: na sunčevu zraku naslonjen drijema starac, a u vodi pred njim izdignula se riba, razjapila usta, i pjeva.

        Pijanac zaključi da je ovakav prizor nemoguć.

        “To što ga ja vidim, nije vjerodostojan dokaz,” rekne vrlo trijezno.    

Starac je i dalje drijemao, riba i dalje pjevala. Bilo je jutro, doba dana kad još nije bio pijan, čak ni pripit. O čemu se zaboga radi?

        Ne mogavši se domozgati odgovoru, prišulja se, ščepa ribu, s njom u njedra, pa trkimice put sela. Uleti u krčmu, izvadi ribu iz njedara i zapovijedi joj: “Pjevaj, ribo!”

        Nije to ni trebao reći, riba je pjevala zbog čarobnjakove zapovijedi. Rijetki jutarnji gosti uvrziše se oko ovoga čuda, zapitkujući pijanca odakle mu ta riba. On ponosno izjavi da je on naučio ribu pjevati.

        “Ta gdje može riba pjevati?” stade ih smijeh i nevjerica.

        “Pjeva - zar ste gluhi?! Ako može ptica, zašto ne bi mogla i riba?” prsio se pijanac, kojemu nijedno pijanstvo u životu nije ovako pomaknulo stvarno put nestvarnoga, kao ova jutrošnja trijeznoća. Ribu potom spustiše u vjedro s vodom. Ona zaroni, izroni, i nastavi pjevati. Pođe o tomu glas od plota do plota. Uskoro se cijelo selo sjatilo u krčmu, da se divi raspjevanoj ribi. Pijanca su svi redom častili pićem, a on je tražio da dođu novinari i snimatelji.

        Što se i dogodilo.

        Predvečer se pojavi ekipa iz mjesnih novina, radija, i televizije. Riba kao da je znala da je snimaju, pjevala je poput same Griselde Amalfi. I dok su interviewi bili u tijeku, naiđe stari čarobnjak. Čim je vidio gužvu pred krčmom, znao je što se dogodilo. No sada nije smio reći ribi da prestane pjevati, jer bi svi saznali tko je pravi proizvoditelj čarolije. Udalji se, odlučivši vratiti se uvečer, kad se svijet raziđe. Međutim, slavlje je trajalo cijelu noć. Krčma je poskakivala od riblje Toske i od razdragane seoske vriske.

        Sljedećega jutra stigoše komandosi iz vojno-istraživačkoga Središta glavnoga grada. Akcija se zvala “Tosko,” i nosila je oznaku “strogo povjerljivo.” Uhrupiše u krčmu, oteše vjedro s ribom, (koja je još uvijek pjevala, iako već poprilično promuklo), i proračunatim,  vještim pokretima uletješe u automobil tamnih stakala, izgubivši se u nepoznatu smjeru. Družina je zanijemila.

        Pijanac onda lupi šakom po stolu i izjavi da će ih tužiti sudu; ostali prionuše rekavši da će potvrditi, svjedočiti, objasniti; neki su se kleli da se radi o marsovcima,  da su dotični nosili skafandre, i da su došli po svoje, jer je to njihova, marsovska riba. Naposljetku, raziđoše se, prilično splasnula raspoloženja, pomalo nesigurni je li riba zbilja pjevala.

        Sutradan je vojno-istraživačka Komisija podnijela Nacionalnom odboru za sigurnost povjerljivo stručno Izvješće. Ono je bilo kratko: riba je samo riba. Što se tiče navodnoga pjevanja, radilo se o skupnoj, slušnoj halucinaciji, izazvanoj alkoholom.

        Među članovima istraživačke ekipe bilo je doktora ihtiologije, biologije, geologije, psihologije, paleontologije, astrologije. Kasnije su mnogi od njih u uho zemlje šaputali da se nije radilo o halucinaciji, jer je riba uistinu pjevala.

        “Pjevala je kad su smo ju iznosili iz krčme. Pjevala je u kolima. Pjevala je ariju Toske iz “Toske.” Nitko ne zna kako. I onda je iznenada prestala. Nitko ne zna zašto.”

        Bez obzira na Izvješće, Komisija je još danima preslušavala komandose - učene, i one druge. Uvijek je dobivala isti odgovor.

        To jest, kad su s dragocjenim vjedrom stigli pred istraživačko Središte, riba je iznenada zamuknula. Nikakva vidljiva razloga, nikakve upadice nije bilo. Zadesio se tamo tek jedan starac, koji je, prolazeći, nešto smrsio sebi u bradu. Vozač mu je energično doviknuo da se gubi. On se izgubio. Ali se izgubila i Toska, i Puccini, i koloraturni riblji sopran.

 

 

       Oprez! Čudo džepnoga formata može izazvati monumentalni nacionalni poremećaj.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.