1. BIO JEDAN ZALAZ SUNCA

 

        Bio jedan zalaz sunca, koji nikada nije zašao.

        Taj je zalaz bio bezumno rasipan s bojama, boje, opet, po uzoru na nj još rasipnije sa svojim preljevima, te su ptice zastajale u letu, gledajući u nj; te su vodoskoci u skoku, pogledi u oku, pješaci-i-vozači u svojim žurbama, zastajali gledajući u nj. I zbog svega toga, on nije mogao zaći. Bio je prelijep da bi zašao.

        Ja sam ga vidjela. I budući da mi to nitko nije vjerovao, morala sam napisati bajku, vjerodostojnicu.

 

        Zalaz je raširenim rukama dočekao veliko, mazno, grimizno sunce. Ljubio ga je, grlio, milovao, i između poljubaca pitao:

        “A kako bi bilo da danas ne zađeš? Što misliš? Da izvedemo neko čudo neviđeno?

        Tepao mu je, tražeći prave riječi, no najbolja, kojoj se mogao dosjetiti, bila je ”sunce moje.”

        “Hej, kako to misliš - da ne zađem?” upita sunce, ljuljajući se u raskošnu zalazovu naručju.

        “Tako: da ne zađeš. Da ostaneš ovako, nezalazno...”

        “A zašto bih?”

        “Nizašto. Onako... To jest, zbog ljepote.”

 

        Oni su tako čavrljali svakoga dana. Pričali su kako to izvesti, a da nitko ne primijeti. Sve više im se sviđala pomisao kako otkvačiti zakon iz njegova zgloba, a da se ništa ne poremeti. Zaigrani oboje, spustiše onda na zemlju šapat da je Pitagora izumio stanovitu spravicu (neka se zove kutomjer, reče sunce), koja bi mogla biti od koristi pri ovakvomu pothvatu. Šapat se raširi na sve strane, tražeći prilježne sluhove i snove. U tili čas udomi ga jedna ludo pametna glava, potom još jedna, i onda on prostruji dalje sam, tajni razvrat, izazivajući dotad neokušana uzbuđenja. U strogoj tajnosti, sazvana je družina, svladana je planina, nađena je pećina, otkopan je kutomjer.

        Postavi li se kutomjer na pravo mjesto, rekoše družinari, on može odrezati svoj komad prostora - izuzeti ga iz kretanja i vremena. Sve bi se u toj kriški prostora tada ukočilo, kao slika u staklu. Nitko to ne bi primijetio, jer ni misao ni sjećanje tu ne bi imali pristupa.

        “Bravo, bravo!” klicalo je sunce. “Sve ide po našim tračnicama!”

        Skupljena je družina, svladana je planina, nađena je pećina, otkopan je kutomjer.   Bio je malen, bezazlena izgleda. Rekoše mu o čemu se radi. Bijelo ih je gledao. Tjerali su ga da učini ono, što je šapat pričao, ali kutomjer je mrzovoljno izjavio da on ništa od toga ne zna, i još manje umije. Sunce se smijalo, zlatni nestašluk.

        “Moj se navodni izumitelj časovito nalazi u Egiptu, i zove se Ahmed,” nevoljko je otkrio kutomjer. “To je sve što znam. I sada me pustite na miru.”

        Ahmed, Egipćanin, inače ulični prodavač hašiša, inače nekadašnji Pitagora, na pitanje kako zaustaviti sunce, rekao je jednostavno:

        “Zaustavite misao. Drukčije ne ide.”

        (Pitagora-Ahmed pronađen je brzometno u jednoj uličici Khan-el-Khalilija, u Kairu; po zanimanju hašiš-dealer, i nema pojma o matematici. Riječi, koje najčešće izgovara su “Momken švaja hašiš?“ Prolaznike upućuje u male, niskohodne dućane, gdje se pušači okupljaju oko središnje žuborave nargile s nekoliko vitkih lula. Pušači tu sjede u tišini, da polako i s razbirom uživatelja uvlače svoj desetminutni hašiš-dim. Svaki pušač ima uza se po jednoga siromašnog neplatišu, kako bi i taj mogao udahnuti već izdahnuti dimov dim).   

        Kad su ga spopali s kutomjerom, Ahmed je slegnuo ramenima. Ali na pitanje kako zaustaviti sunce, ponovio je lakokrilo:

        “Zaustavite misao. Sa svim drugim samo gubite vrijeme.”

 

        Međutim, sve drugo bilo je lakše od zaustavljene misli. (I skupiti družinu, i svladati planinu, i pronaći pećinu, i otkopati Pitagoru).

        “Tko bi to mogao - zaustaviti misao?” upitaše družinari. “Treba nekoliko stoljeća vježbi.”

        “Kod nas to stoji svega dvadeset pijastera,” reče Ahmed, i onda spusti glas do šapta: “Momken švaja hašiš?”  

 

        Sunce, zlatni nestašluk,  razbarušeno se smijalo u naručju zalaza.

        “Pogledaj!” reče. “Čak je i Pitagora shvatio da ništa ne može s kutomjerom. Obratio se nargili, kao vrhovnomu instrumentu.”

        Sunce i zalaz, sve tako vragoljajući, sve rasipnije, sve pustopašnije, zagaziše u ozbiljnu potragu za načinom kako izvesti čudo, a da se nitko ne začudi. Kako ustoličiti nemoguće, a da moguće ne primijeti. I ne znajući, igrali su se s vlastitom vatrom.

        I jednoga se dana to uistinu dogodilo: sunce je zastalo nad obzorom, da više nikada ne zađe!

        Sve se ukočilo, postalo slika u staklu. Nitko uistinu nije primijetio da sunce ne zalazi, jer su misao i sjećanje ostali bez posla. Kako?

        Onako - što onomad reče sunčev zalaz svojemu mezimcu.

        Onako, zbog ljepote. Ukočila je svaki pogled u oku, svaku pticu u letu, svakog pješaka u hodu. Jednostavno nije mogla zaći. Ja sam to vidjela.

 

 

       Da.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.