16. BIO JEDAN STRIJELAC

 

Bio jedan strijelac, koji je najradije gađao u nebo. Strijele bi se vraćale nakon pola sata; kad se još više izviještio u gađanju, znale su  izbivati i po nekoliko sati, pa i nekoliko dana. On ih je sve pronalazio, zabodene u zemlju, u bunar, u krošnju, u krov. Zapravo, uvijek je to bila ista strijela.

        “Zašto gađaš u nebo”? pitali su susjedi čovjeka, po njihovu mišljenju, čudaka.

        “Sve je drugo dohvatljivo”, odgovarao bi on. “Meni se mile nedohvatne mete. A tko zna, jednoga se dana može dogoditi da mi se strijela uopće ne vrati”.

        To se nije dogodilo.

Dogodilo se nešto tik do toga: strijela se vratila poslije godinu dana, malo svijena nosa, kao da se odbila o zid ili o strop. Sletjela je u strijelčevo dvorište s oštrim zujem, probudivši ga u samo svitanje. Strijelac je izašao, uzeo strijelu, još zadrhtanu od leta i sleta, i pogledao u nebo.

        “Tako dakle”, promrmlja.

        U strijelin rep bijaše nešto udjenuto. On izvuče svitak papira – kuvertu načinjenu od egipatskoga papirusa. Na kuverti bijaše ispisano njegovo ime hijeroglifima – nije bio egiptolog, ali je znao da je tim slovima ispisano njegovo pravo ime. Onda otvori kuvertu i izvuče svečanu pozivnicu. Čitao je o prvoj zraci sunca, ne pitajući se o pismenima:

        “Pozvan si na nebeski bal, kreni u srijedu toga i toga datuma. Pozivnica vrijedi za dvije osobe”.

        Strijelac se ne upita kako će stići na nebeski bal: upita se koga bi sobom poveo. Spremi pozivnicu u džep i krene iz istih stopa od kuće do kuće, budeći ukućane i pitajući ih jesu li spremni poći s njim na bal, koji se tko-zna-koje srijede priređuje u nebesima, ali je odlazak zakazan naredne srijede.

        “Ti si sanjao nešto jako živo, pa sada buncaš”, govorahu pospani susjedi. “Ostavi nas da spavamo”.

        U podne su mu kazali da nemaju vremena slušati besposlice i vragolije. Uvečer su bili umorni za sve drugo, osim za slatka ogovaranja. I tako strijelac zaključi da će povesti u nebo prvo neljudsko biće, koje bude sreo putem kući.

        A koga je sreo? Ni psa, ni mačku, već jednu umornu pčelicu. Ona mu se spusti na kapu.

        “Dobro, sad barem znam s kim idem na put”.

        U srijedu on namjesti strijelu na tetivu luka. Očisti joj repno perje. Zajaći na nju, zajedno s pčelom. Reče tetivi, reče luku:

        “Napni se, teto, napni se striče, odapni nas u nebo”!

        Cijelo je selo došlo gledati kako će strijelac sebe odapeti u nebesa. Naginjalo se preko plota veliko i malo, smijući se, dovikujući šale i posprdice. Sletio je i roj pčela da isprati svoju sretnu medaricu.

        “Hajde, teto, hajde striče! Ne smijemo zakasniti na bal”! zaklinjaše strijelac. “A meni se već pleše”!

        Da pokaže kako mu se pleše, on zavitla nogom, kao u plesu devet planeta. No od toga se zavitlaja luk prevrne, u prevrtaju se napne do grcanja i pucanja, strijela tad sune nebu pod oblake, čovjek i pčela ne stigoše ni mahnuti ispratnicima.

        Nitko više nije pitao je li to moguće, i kako je moguće. Jer ljudi su događaj istoga časa zaboravili, da im ne bi progorjeli zemaljski moždani i zdrav razum.

        Prošlo je stotinu i osam srijeda, kad je strijela doletjela pred nebeske dvore. Zbog malo svijenoga nosa, pala je pred pokrajna vrata dvorane, sva zadrhtana od leta i sleta. Ali je stigla na vrijeme. Nitko od tamošnjika nije sumnjao da će stići. Da je netko posumnjao, taj bi čin ostavio brazgotinu na kori njegova nebeskog mozga.

        Strijelac i pčela otplesali su svoje, i vratili se poslije dva, tri stoljeća, sveudilj plešući. Na zemlji je sada živio patuljasti narod, koji se krio po dupljama, i hranio se korijenjem i plodovima. Strijelac i pčela rukom pod ruku zađoše među turobne ostatke ljudi da im pričaju o nebeskomu balu.

Upravo je počela padati kiša s okusom meda.

       

 

        Divni Strijelac i Divna Pčela glavni su junaci urođeničkih priča o Početku.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)