36. BIO JEDAN SLAP

 

        Bio jedan slap, pravi vodopad, gromoglasni bukač. Bacao se s visoke litice u jedno inače spokojno, tamnozeleno jezero. Pad je bio s visoka u duboko, i slap je grmio, kao da pregovaraju gromovi sa zemljotresima.

        Iz dubine, kamo se rušio, uzdizali se oblaci pjene i magle, i prometale se duge. No nešto dalje od mjesta sunovrata voda se stišavala, i polako tekla put južnih jezerskih vrata, kuda se ulijevala u korito, i postajala rijeka.

        “Ja sam slap!” rikao je slap. “Ja sam čudo prirode: okomica sam vode, koja je inače dosljedno i dosadno ravna. Jezero mi je do gležnja, a rijekom se opasujem!”

        Jezero je tihovalo, rijeka je tekla.

        Ali je voda u svima njima progovorila:

        “Ti sebe možeš nazvati slapom. Ali si voda. I ti, jezero, i ti, rijeko: voda si. Vodi nije dana visina i pad, već širina i ravnina. To što si ti, slape, okomica i vodopad, možeš zahvaliti litici.”

        “Tako je određeno!” bijesno je hukao slap. “Da bi se vidjelo i čulo što može voda, kad postane slap! Kad postane ja! A ja nikada ne bih mogao postati tiha rijeka, ili jezero! To ne odgovara mojoj silovitoj prirodi!”

        I on se s još većim užitkom bacao u tamnozeleni ponor.

        Dalje od praska i sunovrata, vodopadna se voda smirivala, zaboravljajući huk i buk, i pretvarajući se u struju, koja je otjecala put buduće rijeke. Noseći na koži još poneki zapjenjeni mjehur, kao uspomenu.

        “O kakvomu to slapu pričaju?” pitala je struja.

        “Pričaju da si u prošlomu životu ti bila taj slap,” rekoše obale.

        “Ja?! Koješta! To ne odgovara mojoj ćudi tihoga toka,” ljutnula se struja.

        Voda se smijala. Jedina je ona znala što je smijeh. Jedina je ona znala što je ona.

 

       

        Sloboda je odvezanost od iluzija.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.