17. BIO JEDAN SKVRČEN KORIJEN
Bio jedan crn korijen, skvrčen kao grč, i tvrd kao nokat dinosaura. Iz njega se jednoga dana pojavio čovjek. Nitko nije mogao znati da taj čovjek nije izašao iz ljudske rodnice.
Čovjek je bio smežuran, poluslijep, i nosio je u sebi sjećanje baobaba i pretpotopne zvijeri. Zaplutao je svijetom čas ovakav, čas onakav, ali nikad kako bi ljudski valjalo.
Uglavinjao je jednom u neko selo i ugledao nagu ženu gdje prepušta noge potoku. On dotada nije znao da postoje žene. Također nije znao da su žene vidovite, i da je ova žena vidovita baš za nj, jer je, podigavši pogled, ugledala oba njegova roditelja.
On ju je zamolio da mu da malo vode, jer je žedan. Ona nije imala ni čaše ni krčaga, pa mu je pružila svoj dlan. Mogla mu je reći da sâm zahvati vodu rukom, ali mu je pružila svoj dlan. On je posrkao vodu s dlana sve do zadnje kapi, a onda je pogledao ženu i upitao ju istim hrapavim glasom ima li mu dati nešto za jelo. Ona je kimnula, ustala, i povela ga kući. Dobro je znala koga vodi kući, ali se i pred došljakom i pred sobom držala kao da vodi pravoga čovjeka.
Taj ne-sasvim-čovjek nastanio se u kući žene i stao tu zavoditi svoj nered. Budući se nije istinski snalazio u ljudskim običajima i vidicima, i načinima dobre ophodnje, groktao je i lupao kvrgavim nogama da ga ne bi proniknuli kao uljeza. Plašio se groma, pa je vrištao u uho ženi neka ne izlazi za naoblake. No najviše od svega plašio se ljudi, koji bi mu mogli preoteti kuću i ženu.
Žena je sve te njegove strahove dočekivala sa svojim vidovitim spokojem. To bi ga znalo razdražiti, jer mu je ostajalo nejasno. Zbog čega li je ona spokojna? Što to ona zna te je spokojna? Zašto on to ne zna? Bijes, strah, i neobuzdano iskazivanje obojega bilo je nešto što je dobro poznavao, što je isto tako razumijevao u drugomu – to je bio njegov jezik uzajamnosti, čak njegov jezik ljubavi. Njihova je kuća danonoćno podrhtavala od kvrgavih udaraca stopalima i šakama.
Nije joj mogao zabraniti njezin tajanstveni mir; ali ju je sve žešće i češće tjerao da osjeti njegov nemir.
Prolazili su dani, mjeseci, i zgusnuta stoljeća. Najteži su bili dani. Žena i njezin ne-sasvim-čovjek već se umoriše od svojih međusobica. On se poče starati o njoj istiha, krišom, poče joj donositi svoje najzrelije uspomene iz šume i polja. Ali dinosaurus u njemu osjećao se zapostavljenim.
“Ti sve njoj”, grkljao je. “Ne dam ja moje”.
Ne-sasvim-čovjek sve više se plašio da se žena ne razboli, ne spotakne, ne umre. Nije znao kako bi tada hodao; kakvu bi vodu pio; na koje bi se ime odazivao.
Jedne noći pred njihovu je kolibu dobatao veliki baobab. Zvao je ne-sasvim-čovjeka da izađe. Vrata su sama od sebe zaječala, prag zadrhtao.
“Što hoćeš“? zareži ukućan, strašno uplašen.
“Tebe hoću”, rikao je baobab. “Da se vratiš kući, svojemu korijenu. Vrijeme ti je”.
Naredne noći tlo se potreslo od dinosaurova topota.
“Izađi”! zvao ga je dinosaur gotovo meko. “Više ti nije mjesto tamo, gdje si se zavukao”.
Ne-sasvim-čovjek nije više znao ni čiji je, ni gdje se od koga krije. Pogleda ženu i uplaši se još više: stenjala je, jecala je, bila je sasvim, sasvim ugrožena žena. Čučala je raskrečenih nogu i nešto je svom snagom gurala iz sebe, ispuštajući prigušene jauke. Ti su jauci na smrt uplašili dinosaura i baobab, te oni nestadoše nekud put davne šume.
On shvati da je to što izlazi iz žene on sam: promatrao je zadivljen to pravo ljudsko čedo, sebe, shvaćajući da je u maternici odradio svoj ne-sasvim-čovječji dug.
A onda naglavce uleti u krvavo tjelešce, i opusti se u svetomu zaboravu na skvrčenu prošlost.
bglavac
edin.kecanovic
