90. BIO JEDAN SAN
Bio jedan san, koji je tražio glavu da ga udomi, pa nigdje nje.
Lutao nad usnulima, pitao, nudio: nitko da ga pusti unutra, pod svoju kapu. San se svima činio tuđ, stran, nepojaman, neprevodiv i najluđom utvarom, neprevodiv čak i na jezik bezumlja.
San je obilazio glave, molio, plakao.
“Primite me, nećete se pokajati! Vidjet ćete kakav sam – prekrasan”!
No nijedna se glava nije odvažila da ga sanja. Onda je tužni san odlutao u šiprag, želeći se nabosti na trn, probušiti se, izdušiti. Ni to mu nije uspjelo.
Što je još mogao sa sobom učiniti?
Da, mogao se raspitati o svojemu podrijetlu: čiji je, i odakle je. To je naposljetku i učinio. Očajan, viknuo je u prazninu:
“Čekajte, tko mi je roditelj? Odakle sam došao? Pitam, tko je taj, koji mi je podvalio, i rodio me”?
“Ja. Iz Mene si došao”, odgovori jasan, mlad glas.
San se prene, gotovo do granice buđenja.
“Tko je taj ja”?
“Ja”.
“Tko si da si, ja bih k Tebi”, molbeno će jadni san. “Možda ćeš me poželjeti sanjati”.
“Pa Ja te i sanjam – zasada samo Ja. A kad se one usnule glave probude u tebi, svijet će postati prekrasno mjesto. Neće u njemu biti mjesta za razliku između Božjega i ljudskog sna”.
“Ti me sanjaš“? zabezeknuo se san. “Kako to da ja to ne znam? Kako to da se osjećam nesanjanim”?
“Zato, što je u Mojoj glavi cio svijet – svi njegovi spavači, svi neprobuđeni stvorovi, sva mòra teške besvijesti. Nitko od njih nije spreman za tebe, jer ti si nešto drugo. Ali ne brini o njima, dok si Moj san”.
San zaplače od lude nade. Ni sam nije znao čemu se nada. A upita plaho, kroz jecaje:
“Hoćeš li mi onda reći tko sam ja, i čiji sam”?
“Ti si moj san o čovjeku: jer ti si čista probuđenost, ti si otvoren pogled u ne-san, u zbilju, sne Moj. Ponavljam i obećajem ti: u našemu svijetu neće biti razlike između Božjega i ljudskog sna”.
Blago tužnima, jer će se radovati...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)
bglavac
irida
edin.kecanovic
