22. BIO JEDAN OBIČAN ČOVJEK

 

        Bio jedan običan čovjek, koji je radio jedan običan posao, družio se s običnim ljudima, mislio obične misli, i govorio običnim riječima o običnim stvarima. Bez takva čovjeka ulice bi se razbježale u nepoznate smjerove, a novine više ne bi živjele od te vječne prolaznosti, već od  prave i neumorne vječnosti.

        No nešto je u životu toga čovjeka ipak bilo neobično. On to možda nikada ne bi ni saznao, da nije imao uvriježen običaj da broji svoje korake od kuće do ureda, u kojemu je piskarao. Godinama je brojao korake, dok nije uhvatio čvrstu mjeru i broj: 544 koraka. I svijet je, grad je, ulica je, stajala na tim koracima, kao na svojemu temelju.

        Jednoga mu je dana palo na um da broji korake i u povratku kući. Tada je došlo do preokreta: koraci su u povratku bili znatno brojniji. Pločnici isti, duljina koraka ista, ulica ista; ali čovjekovo se brojanje pokazalo drukčijim.

        Danima je čovjek brojio svoje korake na posao, i korake s posla: ne samo da nisu bili isti - bili su jako neisti. Razlika nije bila malena, iznosila je točno 109 koraka. Provjereno. Onda je čovjek pomislio da su mu koraci kraći, možda zbog umora od dosade. Pa je vezao, poput Salambe Hanibalove, uzicu između oba koljena, da mu ona odmjeri duljinu koraka.

        “Kako to da je prostor povratka drukčiji od prostora odlaska”? pitao se taj bezazleni čovjek. “Da je krupniji, veći? Možda je od nečega iskrivljen”?

Tada je po prvi puta posumnjao u matematiku i slične znanosti.

Ubrzo potom, po izlasku iz kuće, on ugleda kako se zgrade ruše. Bezglasno, uredno. Nikomu to ne priopći, već pođe ulicom koja se nijemo stropoštavala u vlastitu ruševinu. On se uzdao samo u svoje korake. U 544 njih. I stigao je do jedine nesrušene zgrade – one, u kojoj je radio. Sjedeći i piskarajući, pogledavao je kroz prozor: vani je bio bivši grad. Sve mrtvo i nijemo, sve srušeno bez cvila i jauka.

Onda nije odolio, rekao je službeniku, koji je piskarao do njega:

“Molim Vas, biste li bili dobri i pogledali kroz prozor”?

“Što”?! razrogačio se u nj onaj drugi.

“Samo Vas molim da pogledate kroz prozor, i kažete mi što vidite”.

Njegov dugogodišnji supatnik u odjelu za piskaranje, s kojim je u devet godina progovorio devet riječi, zgromljen ovim neuobičajenim izljevom, ustane i pođe do prozora. Stajao je sekundu, dvije, potom se vratio na mjesto i značajno uzvinuo obrvama.

“Sve je kao i obično, kolega...”

U čovjeku se uzburka nagon utopljenika, koji se hvata za plastičnu bocu.

“Ali molim Vas... Jeste li dobro pogledali”?

Kolega ga tada prvi puta pogleda. Tijekom tih devet godina nije zapravo znao kakve mu sudrug ima oči. Ugledao je same puste zjenice, koje su se ludo širile izvan oka.

“Kolega”, promuca, “možda Vam je pozlilo... Možda biste trebali...”

 

Pri povratku, gledao je kako se s jednakom redovitošću zgrade podižu iz ruševina. Bezglasno, uredno.

Onda se čovjek ipak morao zapitati nije li svijet, nije li stvarnost nešto drugo i treće od onoga, što se čini da jest.

“Možda ne postoji? Kao ni prizor na filmu? Gledam ga, čujem ga, a on postoji samo kao slika”? premišljao čovjek.

Na izlazu iz kuće sudario se sa susjedom, koji se vraćao s torbom namirnica. Zvuk sudara bio je nečujan, a lik se susjeda rasplinuo u tami hodnika. No prije rasplinuća, susjed mu je uspio dobaciti:

“Zar ne znate da ste ludi”?

“On, dakle, ne postoji”, razmišljao je čovjek. “A ja? Lud ili zdravorazuman, postojim li ja”?

Poslije ovoga pitanja sva su druga pitanja počela hlapiti.

“Ja sve ovo gledam. Meni se prikazuje predstava – kuće, ljudi, grad. Brijanje svakoga jutra. Moje lice u ogledalu. Moji koraci. Moje sjedenje u uredu. Ručak. Večera. Spavanje. Sve je to dobro uigrana prikazba. Ona će nestati čim ja budem htio. Kad shvatim. Kad mi dosadi. Ali ja ću poslije prikazbe ostati. Ja! Zbilja, tko je to, što je to, ja”?

S ovim mislima prolazio je kroz nova rušenja kuća, ne čudeći se više, ne podižući obrve ni kad su počeli padati meteori. Jedino su koraci u povratku i dalje zadržavali svojih tvrdoglavih 109 viška. On se dosjeti zašto. Ne brojeći više, on zađe u taj višak, spljošti ga i zgužva, poništi jedinicu, ne poništi ništicu.

“A mislio sam da sam običan, i da je sve obično...” reče nestajući.

 

 

KAD VIDIŠ NEŠTO ŠTO DRUGI NE VIDE, NE DOPUSTI DA TE UVJERE DA SI LUD.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)