36. BIO JEDAN NAJMOĆNIJI

 

     Bio jedan najmoćniji car svojega vremena. Carstvo mu se prostiralo u nedohode, vojska mu je brojila na neprebroje, zlata i slave imao je u nedoglede.

        Jednom je pitao svojega najpametnijeg savjetnika:

        “Po čemu se ja razlikujem od ostalih ljudi? Od tebe, na primjer”?

        Savjetnik se zbunio, ne znajući u prvi čas što odgovoriti, jer svaki odgovor, ako se ne svidi caru, moće doći glave. Stoga najpametniji stade nabrajati careva postignuća u osvajanju, bogatstvu, sjaju, i moći, navodeći ih kao oznake po kojima se car razlikuje od drugih, pa i od najpametnijih.

        “Je li prije mene bilo careva moćnijih i bogatijih od mene”? glasilo je naredno pitanje.

        “Svi znamo da takvih kao što je Vaša Veličajnost, nije bilo”.

        “A hoće li ih biti”?

        “Takvih zacijelo neće biti”.

        “A je li ijedan od careva imao savjetnika pametnijega od tebe”?

        Savjetnik zanijemi, a car prasnu u smijeh. Okrenu se mladiću koji je stajao iza prijestolja, i hladio cara lepezom:

        “Hej ti... kako ti je ime”?

        “Zailm, Veličanstvo”.

        “Jesi li slušao naš razgovor”?

        “Slušao sam”.

        “I što kažeš? Budi iskren – znaj da ću tvoju neiskrenost kazniti. Dodijali su mi licemjeri poput ovoga nesretnog savjetnika”.

        Zailm časak pošuti, a tada reče:

        “Možda se to Vašemu Veličanstvu neće svidjeti, ali zapovijeđeno mi je da budem iskren. Evo, ja bih pitanje uputio drukčije - u čemu je sličnost između Vašega Veličanstva i drugih ljudi”?

        Savjetnik umalo ne zatetura od mladićeve smionosti.

        “Možda si ti mudrac, Zailme, a gle, dopalo te da lepezaš jednoga taštog silnika”, sa smiješkom bez vedrine reče car. “U čemu je sličnost između mene i drugih? Hajde, odgovori sam na svoje pitanje, i ponavljam, ne boj se”.

        “Dobro. Kad se Vaše Veličanstvo rodilo, je li se rodilo golo kao i svi ljudi”?

        “Ha, ha! Svakako, bio sam gol, kao i svatko drugi, bio sam bez krune i žezla! A i drečao sam se kao i svako drugo novorođenče! Nastavi, momče, nastavi”!

        “Kad Vaše Veličanstvo spava, vlada li onda svojim carstvom”?

        “Ti si, dečko, pravi urnebes. Zašto te tek sada otkrivam”?

        “Znači, Vaše se Veličanstvo ne ljuti? Smijem li nastaviti”?

        “Naređujem ti da nastaviš“! ciknu car. “Sit sam svekolikoga drugog praznoslovlja”!

        “Dobro. Kad Vaše Veličanstvo vrši veliku nuždu, vrši li ju kao moćan car, ili kao svaki drugi čovjek pod pritiskom iste nužde”?

        “Uh, momče...” promrsi car, zaustavivši se na rubu gdje čuđenje prelazi u ozlojeđnost. Ne odgovori na to pitanje, već dade znak rukom Zailmu da nastavi. Savjetnika su, onesviještena, upravo iznosili iz dvorane.

        I Zailm tiho upita:

        “Kad se Vaše Veličanstvo bude našlo na samrtnoj postelji, hoće li znati kazati kamo odlazi”?

        Ne zna se što je poslije bilo sa Zailmom. Ali car, car je nekud zaglavinjao bos i gol, carstvom koje se raspadalo.

          

        NETKO ĆE REĆI: PODVALA. A NETKO ĆE REĆI: USLUGA.

 

 

                Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)