1. BIO JEDAN MIRIS

 

       Bio jedan miris niodakle.

Naime, nije ga izdahnuo nijedan cvijet, nijedna voćka ili plod; niti je zadobiven mješavinama drugih mirisa u laboratoriju. Njega su jednoga dana uhvatili svilenom mrežicom, dok je lunjao zrakom. Držali su ga zatvorena u mrežici, ispitujući mu podrijetlo.

        Utvrdili su da u njemu stanuju svi cvjetni i voćni mirisi, svi mirisi tla, šuma, ljekovitih trava, morske trave, kiše, stada. Mirisi svega što okružuje čovjeka. Vlažni mirisi ljudske kože. Utvrdili su, nadalje, da se svi ti mirisi mogu prozvati i izdvojiti iz  skupa. No čudno, skup je ostajao neoštećen. Moglo se iz njega uzeti, ali mu se nije moglo oduzeti.

Na kraju svih mogućih razaberivih mirisa, ostajao je jedan, sam i nepoznat. Nisu mu mogli ući u trag, kazati mu pleme, predačku nit, i izvor. Kao da nije imao lozu ni lozinku. Kao da je sam sebi bio predak. Kao da je od njega počinjalo mirisanje na sve strane. Da, nalazio se u svim poznatim mirisima, na dnu njihovu.

Razni tada krajevi nadjenuli su mu različita imena. Tomu mirisu. Zbog toga su se razni krajevi spremali za rat, za smrad, za smrt.

 

 

MA ŠTO KAŽEM, SPREMALI?! IZVODILI VIŠESTRUKO, S UVIJEK ISTIM PORAZOM.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)