10. BIO JEDAN LJETNIKOVAC

 

        Bio jedan ljetnikovac, ali mu je ponesrećilo: ljeto u tomu kraju stalo popostajti, posrtati, i naposljetku posve otkazalo dolazak. Ljetnikovac je čeznuo, zavijao, drhturio, tresao se, i povremeno tonuo u bezvolju i muk.

Vrijeme je prolazilo sasvim ravnodušno. A ljeto i dalje nikako da dođe, kao da je to u redu. Preskakalo se iz proljeća u jesen, i potom je zima odugovlačila do mile volje.

        Ljetnikovac je grozničavo razmišljao:

        “Što se to dogodilo - kakav poremećaj u tijeku godišnjih doba? Možda se uplela neka zvijezda proletuša?  Možda se sunce načas malo odmetnulo u neke druge krajeve”?

        Nije bilo nikoga da mu odgovori.

Drhturio je i razmišljao dalje:

        “A možda sam ja zaspao, pa nisam primijetio došljake i ljetovanje – možda sam presanjao ljeto”?

        Naposljetku, osjećajući u sebi umor cigle i kamena:

        “Ili sam ja sanjao da je ikada bilo ljeto”?

        I još jednom naposljetku, gotovo slomljen:

        “Možda ja uopće nisam ljetnikovac”?

        Nije uspio od sebe saznati što mu se čini najvjerojatnijim.

 

        Jednoga dana u te je puste i hladne krajeve stigao dobro opremljen istraživački odred meteorologa, biologa, geologa, paleontologa, bakteriologa. Zapanjeno su zastali kod ostataka ljetnikovca.

        “Odakle ovdje, u polarnomu kraju, kuća južnih mora”? pitao je jedan.

        “Ovo ljušti naše poimanje klime”, izjavio je drugi.

        “Ovo mrlja  našu mapu kretanja naroda”, dopunio je treći.

        “Ja mislim da ovo jednostavno ne može biti. Ja mislim da se netko s nama prilično neslano našalio”, zaključio je četvrti.

        Provršljali su po ostatcima soba. To što su našli, zgranulo ih je. Jer našli su nacrt jednoga drugog Oriona, računsku pločicu jednoga drukčijeg množenja, i jednu običnu koraljnu ogrlicu. Po utvrđivanju starosti ovih predmeta, dobili su nevjerojatnu brojku od stotinjak tisuća godina. Ponovili su postupak, i još jednom dobili istih sto tisuća. Promijenili su mjerni instrument, i opet isto.

        “Nažalost, znanstveni je postupak ispravan, ali rezultat je neznanstven; naprosto, nemoguć”, mišljahu svaki za sebe.

        Te su večeri sjedili u šatoru, pomalo utučeni, u sebe uvučeni, zapravo iz sebe izbačeni. Valjalo se dogovoriti o izvješću arheo-bio-paleo-geo-i-meteorologijskim odborima svjetske vlade stručnjaka.

        Pred zoru progovori vođa istraživačkoga pohoda:

        “Rekao bih da se u stvarnosti s vremena na vrijeme dogodi nešto nestvarno – nešto što nikako ne može biti predmetom znanstvenoga proučavanja. Ovaj ljetnikovac, na primjer, jer svjedoči da se ovdje nekada ljetovalo. Ovi koralji, na primjer. Oni su besmislica, jer svjedoče da je ovdje nekada bilo toplo more. A mi znamo da bi bilo nesuvislo i natuknuti nešto slično. Okanimo se, dakle, ovih artefakata – sve je to posve nestvarno. Ne uklapa se u naša saznanja, što više, proturiječi im”.

I da ne bi morali mijenjati svoje s mukom osvojene poglede na vrijeme i prostor, na moguće i nemoguće, istraživači složno i zavjerenički odlučiše zaobići činjenicu ljetnikovca u kraju bez ljeta, s koraljima starim stotinu tisuća godina. Bacili su koralje, nacrt Oriona, i pločice s množenjem u neku sigurnosno duboku guduru.

Otišli su bez riječi i ubrzo revno zaboravili taj susret.

 

        A ljetnikovac, mada tek ostatak sebe, još uvijek je čekao ljeto.

 

        Ono je naposljetku došlo. Zadihano, zajapureno.

        “Oprosti”, reklo je, “znam da si me čekao. Ali ni ja ne znam gdje sam u međuvremenu bio - možda na Orionu. U životu, znaš, ima neobjašnjivih stvari. Izgleda da se ti i ja samo pomoću njih možemo razumjeti”.

        I ljeto je ostalo s ljetnikovcem, odugovlačeći svoje trajanje do mile volje.

       

        TKO MISLI DA JE OVO BAJKA, NAIVAN JE.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)