30. BIO JEDAN GRAD OD DIMA

 

 

        Bio jedan grad od dima.

        Od dima su mu bile opeke, tesani kamen, beton i čelik, staklo i gvožđe. Od dima su bila stabla, pločnici, prolaznici, glasovi, vjetar. Od dima su bila imena ljudi, stvari, događaja. Od dima, uspomene.

        Grad je imao svoje starinske spletove uzanih ulica - male, ustrajne vrtloge prošlosti. Imao je svoje trgove sa smeđim portalima i neslutećim Laurama, i s tajnim olujama strasti. Svoje izblijedjele freske nepozntih autora. A imao je i moderne, široke avenije s urednim drvoredima. Imao je svoju rijeku i mostove, svoje zračne i riječne luke, parkove, i škole. Svoja godišnja doba.

        Imao je, nadalje, stanovnike, koji su pamtili povorke svojih predaka. Imao je taj grad tisućljetno sveučlište, gdje se na odjelu arheo-povijesti znalo sve, ili gotovo sve, o podrijetlu žitelja, o prvim naseljenicima, o opsadama, o grbovima i grobovima. Imao je div-zvjezdarnicu, odakle se promatrao dimoviti i skladni orkestar svih sedam nebesa. Imao je znalce, umjetnike, i graditelje, kraljeve, suce, i vojskovođe, i običan, ali prosvijetljen puk. Naposljetku, imao je budućnost.

        Kulturno nasljeđe dim-grada bilo je bogato - brojilo je na stotine spjevova, muzičkih skladbi, slika, romana, pjesama, kipova, plesova - nešto od toga pohranjeno u muzeje i knjižnice, nešto pod brižnim staklom, a nešto izloženo svakodnevnomu oku na ulicama i trgovima. Putujući svirači i pjevači priređivali su prikazbe slavnih zgoda iz povijesti. Zvuk i pokret rezali su prostor, pretvaraju}i ga u geometrijsku sliku. Uza sve to, grad je imao jo{ jednu neprispodobivu osobitost: unutar njega postojao je, udisao se izvjestan miris i iskustvo vje~nsti.

 

        Pa ipak, taj je divni grad bio srušen najezdom barbara, koji su navrli iz zemlje vremena. Pao je bez treska i glaska, začuđen. Zapravo, rastočio se.

        Kako je divljim plemenima pošlo za rukom srušiti tako velik, bogat, i gusto naseljen grad? Grad takvih nadnaravnih znanosti? Naprosto tako, što su ga oni vidjeli kao dim, a njihovo je viđenje bilo, nažalost, zarazno. Žestoko, silovito zarazno. Uskoro u palomu gradu više nije bilo nikoga, tko bi, kao nekad, smatrao ciglu od dima jednako trajnom, kao i ciglu od crljenice, tko bi, kao nekad, znao da je staklo od dima dugovječno, koliko i svemir

        Tako je pao, tako je bio opljačkan, tako mu je stanovništvo istrijebljeno, protjerano, ili prepravljeno u roblje. Poneke mlade djevojke preživješe kao plijen divljaka. Bijahu prisiljene promijeniti vjeru i sjećanje.

        Tu i tamo, neka od tih zlosretnih robinja, sjetila bi se u snu svojega grada. Po buđenju, poneka od nekih znala bi zapisati vrlo dragocjene, nerazumljive stihove, s okusom ludila. 

 

         

        Avaj, samo se preživjelo!

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.