20. BIO JEDAN DIVNI STRANAC

        Bilo jedno dijete, vrlo mudro, a toliki drugi, uklju~uju}i i roditelje, smatrali su ga umno skrenutim. Postavljalo je takva pitanja, koja nitko zdrave glave ne postavlja. Razmišljalo je o stvarima, o kojima nitko uravnotežen ne razmišlja. I slušalo je glasove, koje nijedno drugo uho ne čuje.

        “Kako to da se zemlja ne umori idući stalno oko sunca? Što je to što joj daje snagu”? pitalo je vrtložeći se oko sebe, pa u krug unutar dvorišta.

Plot je zadrhtao, vinjage i povijuše u tomu času stajahu oslonjene na zrak, bez ikakve druge potpore. Dvorištu u krug treperili su anđeli sklopljenih ruku i krila. Klanjali su se djetetu, i šaputali:

        “Kad se ti umoriš od svih nas, i zemlja će...”

        Majka je u dvorištu prala rublje kad je dijete to upitalo. Slegnula je ramenima, podigla ruke iz sapunice, i rekla:

        “Pa nije valjda sunce kao mi, da se umori...”

        Dijete je zamrmorilo sebi u grlo:

        “Nije sunce kao mi. Sunce je mi...”

        Anđelima  je dijete bilo čujnije nego ljudima. Ali ono je željelo da mu ljudi odgovore, odnosno, željelo je da ljudi sebi odgovore.

        Uvečer, prije spavanja, dijete je molilo zemlju:

        “Odmori se malo, draga zemljice, preseli svoj umor u moje  noge...”

        Sljedećega je jutra dijete ohromavilo. Odveli su ga liječniku, ovaj je propisao neke pomasti. Dijete je obja{njavalo da je ono preuzelo dio zemljina umora. A umor boli. A bol čini da hramlješ.

“Ne hramljem zbog kostobolje, i ne trebaju mi ljekarije”, prosvjedovalo je dijete. “Hramljem jer je zemlja umorna. Imate li neki lijek za zemlju, moju malu zemljicu”?

Majka je prevrnula očima i nasmiješila se kao da se ispričava, tamo, u liječnikovoj ordinaciji. Postidila se što ima tako luckasto dijete. Liječnik je također slegnuo ramenima, nasmiješio se i on, kao da kaže:

        “Nije to Vaša krivnja...”

Dijete je i dalje postavljalo nečuvena pitanja i tvrdnje, tražeći da ih odrasli ozbiljno uzmu u obzir.

“Odakle izvoru snaga da stalno izvire – ma ni časkom da stane da se odmori? Odakle vjetru snaga da puše? Suncu da sije i grije”?

Ali odrasli su i dalje slijegali ramenima, ispod oka se pogledavali, smiješili se malo sažalno, malo prezrivo, pomalo zdosađeni.

Jednoga dana, dijete je zastalo usred igre, stavilo prst na usta i utišalo se, kao da sluša neki tanak i dalek zov. Utihnuli su i pas, i pijevac, i škripa vjetrokaza.

“Stabla plaču”, reklo je potom dijete. “Velika, jaka stabla. Cijele šume plaču – sijeku ih. Životinje nariču. Ptice, i one. Zar ne čujete”?

Cijeloga je dana neumorno hodalo dvorištu u krug i ponavljalo:

“Kako to da i mi ne plačemo? Kako to da puštamo da ih sijeku, kao da to i nas ne boli? 

Pred večer je zaplakalo.

“Odlazim”, reklo je tiho.

Odrasli nisu marili ni upitati kamo odlazi – odlanulo im je kad je pala noć i oslobodila ih snebivanja nad djetetovim vladanjem. Ali anđeli su ga dobro čuli, dobro razumjeli, i sinuli su od veselja.

“Hej”! šapnu im dijete. “Ne odlazim ja kod vas, anđeli. Vraćam se tamo odakle sam došlo. Ja sam ovdje stranac, i ne vrijedi mi što sam divan – divota je upravo zapreka da me prihvate kao svojega”.

Ubrzo potom, dijete je izašlo na neka od vrata – razboljelo se, valjda. Možda je palo s ljestava. Bilo pregaženo. Ili se utopilo. Što god da je bilo, toga dana nijedan cvijet nije otvorio latice.

Prava priča o djetetu procurila je kasnije, kroz jednu tajnu ključanicu u zraku – kroz divlju maćuhicu. Svršetak priče bijaše vijest o tomu što je dijete reklo na rastanku, opet svima u krug, i nagluhima i sluhovitima:

“Reći ću vam što je to što drži zemlju u kolutu oko sunca. To je ljubav. Reći ću vam od kakve snage sunce sije, vjetar puše, rijeka teče. Od snage ljubavi. I jer je ljubavi ovdje vrlo škrto bilo, i jer se nitko nije htio ni upitati čega to nema, čega to tako škrto ima, došlo sam vam podržati zemlju, sunce, rijeke. A tko sam, reći ću vam drugi put”.

AKO GA BUDE...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)