BIO JEDAN DAN KOJI NIJE HTIO SVANUTI

Bio jedan dan, koji nije htio svanuti. Bio je u tomu danu zakazan neki strašan događaj.

Dan je plakao, čupao kosu, istrčavao iz dugoga reda dana, koji su se pomicali prema svojemu svanuću. Toliko je naricao da su se ostali dani sažalili na nj, i jedan je od njih potrčao do redara vremena, koji je ravnao pogonom prošlo-buduće.

“Onaj se tamo dan razbolio od muke, i ne želi svanuti,” rekoše.

“Zbog čega?” suho je pitao redar vremena.

“Zbog toga što je saznao da će se u njemu nešto strašno dogoditi,” objasniše.

“Pa svakomu je danu zakazana neka nevolja,” promrmlja redar, slegnuvši ramenima. “Po čemu bi se i jedan od vas smio izdvojiti iz reda i pravila?”

“Ipak,” kazaše samilosna braća, “onaj dan je očajan, i ne umije podnijeti to, što mi drugi možemo. Pomozite mu, molimo vas.”

Vidjevši njihovu brigu, redar vremena zamisli se, i reče:

“Mogu ga samo odgoditi, ali ga ne mogu osloboditi onoga, što mu je Gospodar dodijelio.”

Pođoše do rasplakanoga dana. Savijen, ležao je na tlima, i tiho ječao.

“Ustani,” strogo će redar vremena. “Nemaš pravo sebe izuzimati od ostalih. Ali tvojoj braći za volju, odgodit ću tvoje svanuće.”

Očajni dan podiže glavu, i pogleda ga svojim krupnim, srnećim očima.

“Makar to,” prošapće. “Hvala.”

Ustane, strese zrnca pijeska sa skutova, i podigavši pogled, izjavi:

“Vodite me jako daleko.”

Redar ga uzme za ruku, i krene s njim prema beskrajnomu kraju reda. Dan je hrlo koračao, zahvalan što je odgođen, ali su mu suze stalno kapale na pijesak.

Pijesak, zrnca, odavali su čudan, neumoran, jedva čujan zuj. Oni su bili atomi vremenskoga tkiva.

“Kad bih mogao otići nekamo izvan redosljeda vremena,” uzdisaše dan. Od njegovih je suza pijesak kratkotrajno zasjao. Povorka se sporo pomicala, nošena vazda istim ritmom.

A kad se tužni dan stao ponovno primicati svojemu svanuću, njemu se zamagli u glavi od straha.

“Ne, ne mogu svanuti,” poče tiho, i nastavi glasno.

I zastane u hodu. Pokvari načas ritam. Ali ubrzo ga ponese rijeka vremena. Priđe mu onaj stari redar.

“Zar još uvijek praviš neprilike? Zašto se ne smiriš i ne obaviš posao, koji ti je povjeren?”

“A zašto su baš meni dodijelili to strašno nešto?” uzvikao se dan. “Svi će me po tomu pamtiti, i nitko neće znati koliko sam se borio da ne svanem!”

Redar ga i opet odvede prema kraju beskrajnoga reda.

“Možda će se u svijetu nešto promijeniti kad ti dođeš na red,” govorahu susjedi. “Možda tvoje strašno više neće biti strašno.”

 

I tako je to trajalo, trajalo. Dan se stalno vraćao prema kraju beskraja, privremeno odgođen.

“Što se to treba dogoditi kad ti svaneš?” upita ga jedan bratski dan.

“Ne mogu o tomu govoriti,” šapnu dan. “Ako progovorim o tomu nečemu, bojim se da ću ga pojačati.”

I tako se propast svijeta stalno odgađala, zahvaljujući suzama osjetljivoga dana.

 

Onda je Gospodar vremena u svojoj uzvišenoj samoći, oćutio u stopalima nesvakidašnji drhtaj. Sišao je s prijestolja, spustio se u vrijeme. Uzeo je u naručje rasplakani mali dan, i poljubio ga u oba suzna oka.

“Dajem vam da Me tu i tamo iznenadite,” rekao je zrncima vremena, redarima, ritmu, redu, i zakonu. “Da uzmete više no što sam dao. Ili manje. Da Me iznenadite - tako umilno, jako, i mudro - da ću od toga biti dobrovoljno nemoćan.”

Tada se mali dan prvi puta nasmiješio. Gospodar vremena poljubio ga je u smiješak. Onda ga je, nasmiješena, spustio u kotaricu s cvijećem, kotaricu je pak pustio niz vodu, vodu niz vatru, vatru niz potres, potres niz obzor, obzor niz misao.

Sve tako smiješeći se, mali je dan prolelujao kroz nešto strašno.

Strašno se u nj zagledalo, čudeći se: otkuda malenomu danu smiješak, a prolazi, evo, kroz hropac i jauk?

“Zacijelo neka jaka magija,” pomislilo je strašno. “Neka vrlo jaka magija. Neviđena u ovim krajevima. Kako bi bilo da...?”

Pa ju je i nehotice pokušalo oponašati. Nespremno. Nespretno. Ali zatravljujuće djelotvorno.

Od toga pokušaja, strašno se dobrim dijelom promijenilo, još boljim se dijelom predomislilo, i trećim, sebi nepoznatim dijelom, sâmo odustalo od sebe.

Ta bilo je tek misao.

 

 

Ako se ijedan takav dan nađe u slijedu naših dana, onda ima nade za sve dane.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.