45. BIO JEDAN ČUDAN CVIJET

 

 

        Bio jedan čudan cvijet; jedan cvijet čudak.

        On je odgađao svoje rascvjetavanje do punoga mjeseca. Otvarao se u noći uštapa, strepeći od svakoga drugog pogleda, osim od mjesečeva. Njegov bi miris ispunio noć, sve do mjeseca. Narednoga bi jutra svezao svoje duge, tanke latice u čvor, i takav bi izlazio pod sunce.

        Pitao ga je Otac svjetla:

        “Zašto si mi zatvorio vrata svojega srca?”

        “U srcu mi je mjesec, i samo mjesec. Više nema mjesta ni za koga drugoga,” šaptao je začvoren cvijet, ubrzavajući svoje venenje.

        Otac svjetla pogladi ga po klonuloj glavi:

        “Uistinu, ti si moj najvjerniji sljedbenik.”

        “Tvoj?!” dahnuo je umirući cvijet. “Kako to smiješ reći...? Ja se jutrom zatvaram, upravo zato što je sve u meni potrošeno na pun mjesec.”

        “Voljeni, koga god voliš na ovaj način, znaj da Mene voliš. Komu si god ovako vjeran, Meni si vjeran. Mjesec je Moje ogledalo.”

        “Svejedno, neka je,” odlazećim je glasom zašaputao cvijet. “Ja se njemu otvaram, i ja za njega mirišem. U dubini moje čaške ima mjesta samo za jednoga.”

        “Oh, dijete, s tim Jednim i razgovaraš, makar Ga zoveš drugim imenom. Znaj da sam Ja u dubini tvoje čaške. Jer Ja ne mogu drugdje biti, nego tamo gdje je ljubav.”

       

        Bio jedan cvijet, vrlo veliki čudak, jer je osvojio besmrtnost, koju nije prepoznao.

 

 

        Sunčeve zrake nisu uvijek ravne... savijaju se pod Mjesečevim kutom.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.