30. BIO JEDAN ČOVJEK

 

        Bio jedan čovjek, koji je znalački njegovao dvije svoje slatke strasti: sređivanje i sneređivanje. On je to radio sasvim bezazleno i uredno: gužvao bi i bacao papire (bio je spisatelj) stručno promašujući košaru za smeće, uživajući u tomu da promašuje, da razbacuje, da ne mari za red i čistoću. Kao da će poslije toga doći služavka i srediti, pomesti.

        Kad je uokolo košare bila već nahrpljena sva sila papira, čovjek se odjednom pretvarao u ljubitelja reda i čistoće. Saginjao se, kupio papire, i bacao ih u košaru, silno uživajući što oslobađa prostor od neurednih otpadaka svojega posla. Kad je sve skupio i nabio u košaru, sjeo bi, zapalio lulu i službeno uživao što je sad sve u redu.

        Jednom dođe vrijeme te čovjek sama sebe zapita:

        “Jesam li ja veći nerednik, ili veći redotvorac”?

        Zaključio je da su nerednik i redotvorac u njemu ravnovjesno raspoređeni: na vlas jednako teški. Jer: koliko bačenih, toliko i pokupljenih papira.

        “Gle, sve je to ipak pusti red”, promrmljao je iznenađeno. “To ravnovjesje između jednoga i drugoga. A što onda ostaje sirotomu neredu? Njemu je sve oduzeto! Nepravda, čovječe, nepravda”!

        On je sebi govorio “čovječe”. To je naučio od svoje bake. Ona je sebi govorila “čovječe”, valjda zato da bi naglasila da je žena isto što i čovjek.

        “Čovječe”, ponovi čovjek, “Što ćemo sa stvaralačkim  neredom u našemu životu? On je, nema sumnje, prikraćen. Štoviše, on je prevaren: tobože mu se daje mjesta, a kad tamo, vidiš da je to mjesto u službi reda i rasporeda”.

        Čovjek se počeo mrsiti i čupati s lukavim stanjem stvari. Budući se nije znao izmrsiti ni iščupati, naumio je potražiti pomoć izvjesnoga mudraca. Nadao se savjetu, ili bar razumijevanju uzroka i razloga. Jer za njega je to bilo pitanje smisla i sklada svemira.

        Našao je toga mudraca. Ispričao potanko o svojim dvojnim bavljenjima – nerednim i rednim. Ispričao svoje otkriće da su oba u službi  redotvornoga, ali ne i skladotvornoga načela.

        Mudrac je dugo šutio. Na kraju se iskesio i upitao ga:

        “A u čemu više uživaš, reci mi, dragi”?

        Čovjek se zabezeknuo zbog jednostavnosti ovoga pitanja. Iskreno se upita u čemu, doista, više uživa: u pravljenju nereda, ili u pravljenju reda. Na kraju izjavi:

        “Po istini govoreći, više se volim razbacivati, nego ono drugo”.

        I taj je višak užitka, očito, obavio svoju zadaću smisla i zakona.

 

 

        Tko bi mislio da čak i naš užitak pomaže svemirskomu skladu?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC,
knjiga 5. (još neobjavljeno)