Bio je neobičan... Svi drugi dečki su bili nadohvat ruke. Neki su me zanimali. On me tada nije ni privukao. Njegova čudna posebnost, zbunjivala me. Nisam se usudila ikada ikome ni reći kako ga vidim. Ni sama nisam znala objasniti. Na kraju sam se umirila bezobraznom konstatacijom da je sigurno iskompleksiran i da se ne trebam baviti s njim. Dosta su me gnajvile prijateljice koje su bile redom zaljubljene u njega. Bio je zgodan. Djevojke su sanjale o njemu. To sam mogla razumjeti. On je živio u drugom gradu i rijetko smo se susretali. Gotovo nikako. Više sam slušala o tome gdje je, kako je, što trenutno radi... Ništa posebno, nikakvi skandali. Obične napomene, kao usput. Pa i to izuzetno rijetko. I usput sam doznala izdaleka, da je sam. Opet, usputna napomena zajedničkih poznanika. A sve one cure koje su prije dvadesetak godina ludile za njim, poudale su se. I vjerojatno im nije više bio ni na kraj pameti. Samo meni nije izlazio iz glave. Zašto? Ne znam... Zanimali su me drugi, bavila sam se drugima i sobom. Ipak, kud god sam krenula, u gotovo  svakom danu i svakoj situaciji, izronio je njegov lik. Onaj osmijeh koji smo uputili jedno drugom izdaleka, davno, prije puno godina, kad smo se vidjeli zadnji put... I neka nebjašnjiva milina, koju sam povezivala s njim...

Stajao je nedaleko... Gledao me. Nasmijao se. I to mi je bilo dovoljno. Bila sam u razgovoru, okupirana drugim ljudima sa svih strana. Prilazili su mi, grlili me, pitali ovo ili ono. Samo nakratko sam se okrenula prema njemu. Uzvratila mu osmijehom. Nije ni prišao. Možda je čekao priliku da mi se obrati kad budem sama. Možda je i njemu tada bio dovoljan samo taj osmijeh. Ljudi koji me dugo nisu vidjeli odvukli me na drugu stranu. I poslije se nismo više sreli... Sedam godina.

Jesmo li budale. Ili je sudbina. Tko zna... Zašto i kako se nismo nikad potražili... Jesam li ipak oduvijek znala ono što sam mislila da ne znam... sve... Dok se jednog dana nije pojavio... Blizu... I stvaran.

A opet ne znam, kako se bez imalo sumnje, nakon toliko godina i nakon svega što nam se izdogađalo, a da me nikad prije nije ni dotaknuo... ipak usudio kazati: "Ma kako izgledalo neostvarivo da ikad budemo zajedno, ja znam da me sve do sada uvijek nepogrešivo vodilo k tebi..." Odvrtio mi se i film prepun "slučajnosti" naoko bez ikakvog smisla i značaja... Znam čekala sam ni ne osjećajući to stanje kao čekanje. Sve je teklo samo po sebi i upravo onako kako je trebalo... Tako će biti i ubuduće... Razlika je u osjećaju koji daje zagrljaj i dodir... Sve ima smisla...