16. BILO JEDNOM JEDNO PERO

 

        Bilo jednom jedno pero, perce, jedno od paperja pod grlom golubice. Otkide se, i pođe svijetom tražeći nešto lakše od sebe. Nije mu bilo lako spustiti se na zemlju, onako lakšemu od zraka. No pomogao mu je vjetar.

        “Ima li netko lakši od mene?” raspitivalo se perce.

        Ni kap rose ne bijaše lakša. Ni pahuljica snijega. Ni maslačkovo sjeme.

        Naposljetku, vjetrić donese pelud, i pelud slavodobitno izjavi:

        “Ja sam lakši.”

        “Nisi lakši,” reče mu otpalo leptirovo krilo. “De padni na cvijet, pa da vidimo hoće li te osjetiti.”

        Pade pelud na cvijet, i cvijet zadrhti. Pokuša onda leptirovo krilo. Cvijet opet zadrhti.

        “Kakav uspjeh!” rekoše svi golubičinu percu.

        Perce postade pobjednikom lakoće. No to nije prijalo njegovoj golubinjoj ćudi.

        Budući da ni u zraku, ni na zemlji nije našlo ništa lakše od sebe, perce pomisli neće li to možda naći pod zemljom. Netom je pomislilo, ono se nađe pod svodovima zemlje, u dvorani od suđenja. Stupovi dvorane držali su svod zahvaljujući zvuku, koji je kroz njih strujio uvis. Uokolo, u udubinama zidova, sjedile su goleme kamene zvijeri, svjesne svoje krhke prolaznosti. Perce se spusti ravno na zdjelicu vage u ruci božice Maat.

        “Baš tebe trebam,” reče mu božica.

        Božica je klečala, i tom vagom mjerila težinu obestijeljenih duša. Perce joj je poslužilo kao jedinica za mjeru lakoće. Svaki puta kad bi neka duša sjela u onu nasuprotnu zdjelicu, zdjelica s golubičinim perom vrcnula bi uvis. Ni pod zemljom, dakle, ne nađe se ništa lakše od golubičina perca.

        “Kako to?” pitalo je perce božicu Maat. “Je li to istina?”

        Božica Maat se nasmiješila. Ona je bila božica istine.

 

        Jedne noći stigne u podzemlje jedna čista, čista duša. Ta je duša nakratko živjela na zemlji. Donijela je sobom jedva pokoju uspomenu. Nije uza se imala nijednu veću želju. Odjednom zdjelica s percem pretegnu zdjelicu s dušom.

        Tako je potraga bila završena. Tako je nađena najdragocjenija lakoća na svijetu.

 

 

        Svakomu, i najgolemijemu društvu, zajednici, narodu, narodiću - o pojedincu da i ne govorimo - najhitnije je potrebna jedna takva lakoća.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.