23. BILO JEDNO PRIVIĐENJE

 

        Bilo jedno priviđenje, koje je stanovalo u pustinji, iza 49-toga dana. Naime, 48 dana moglo se putovati na devinim leđima, ali 49-ti se dan morao propješačiti. Tada bi priviđenje otvaralo vrata i uzimalo putnika u sebe, među palme, jasmine, i vodoskoke. I nitko se od tih sretnika ni u snu nije sjetio svojih starih četrdeset osam dana.

        Ali jedan od njih, ipak, sjetio se.

Stao se šuljati uz rub priviđenja. Izrasli su mu usijani rogovi, njima je bilježio svoj put kroz zrak - crven, tinjav trag. Šuljač se ogleda, osvrne se još jednom put vodoskoka i jasmina, i reče:

        “Lud sam što ovo ostavljam, tamo vani je smrt od žeđi i sunčeva jara, a možda i smrt od razbojnika što prepadaju karavane. Ja ostavljam vječno mladu i Lailu i Leilu, a tamo vani su buduće starice, buduće lješine, ako ćemo pravo. Lud sam, ali što mogu”?!

        I putnik probije usijanim rogovima opnu priviđenja, izađe u pijesak i žegu, i padne nauznak. Dogodi se da je poslije kratka vremena naišla jedna karavana. Pokupiše stradalnika, u obližnjemu ga gradu ostaviše na pragu ubožnice. On je buncao, govoreći o rajskomu vrtu, tamo iza 49-toga dana.

        “Pa zašto si odanle otišao”? pitala ga jedna dobroćudna časna sestra.

        “Tamo se ne može umrijeti”, progrcao je izdišući. “Zato”.

       

KAD SE NE BI MOGLO UMRIJETI, TO BI TEK BILO STRAŠNO...

 

        

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)